Najčešće se to događa u odnosu roditelj – dijete (još nisam vidjela tužnog kontrolora koji vam je upravo stavio kaznu za parkiranje na vjetrobran).
Kaznu dijete može doživljavati i kao nešto što je izvan njegove kontrole, pa je samim time ono „žrtva“ roditelja koji su mu je dali. S obzirom na to da kazna ne bi trebala imati takvu konotaciju već bi trebala nečemu učiti pojedinca (primjerice, nakon jedne onakve kazne na vjetrobranu više nikada nisam zaboravila platiti parking), poanta je ista i u odnosu s djecom. Kazna je zapravo posljedica našeg ponašanja jer smo nešto učinili (ili nismo).
Dijete već vrlo rano može naučiti razmišljati o posljedicama – primjerice ako se dijete penje na visoki zidić i s njega padne, drugi put će prije nego se počne penjati dobro razmisliti je li to previsoko za njega ili ne. Ako se jednom udari u ćošak stola, drugi put će trčati negdje dalje od stola ili će u blizini stola pripaziti.
Naučiti dijete da razmišlja o posljedicama je jedna od najvažnijih zadaća roditelja. I upravo iz tog razloga služi ona riječ s početka teksta – kazna. U pubertetu djeca istražuju i probijaju granice roditelja – rekla bih da je gotovo nemoguće da dijete prođe pubertet, a da ne pokuša prekršiti dogovor. Ako ignorirate njegovo kršenje dogovora, zaključak je sljedeći: smije se kršiti dogovore. Ako se taj obrazac nastavi do odrasle dobi, rekla bih da je počinjena velika šteta. Kako za samu osobu tako i za one u njezinoj okolini. Drastičan primjer toga nalazimo u Crnoj kronici.
Iz tog razloga treba djelovati na vrijeme i uvesti posljedicu odnosno kaznu. Ovisno „težini“ prekršaja, nije svaka kazna adekvatna za neko ponašanje. A isto tako ne postoji ni „univerzalna kazna“ koja je primjenjiva na svu djecu. Stoga ćemo ponuditi nekoliko savjeta kako uopće kažnjavati i kako odrediti adekvatnu kaznu:
- Uvijek ranije razgovarajte sa svojim djetetom i recite mu koje će posljedice uslijediti ukoliko se ne bude pridržavalo dogovora.
- Kaznu osmislite ranije, nemojte je donositi u trenutku ljutnje.
- Budite dosljedni – ako ste rekli djetetu koje će biti posljedice, a sami ih se niste pridržavali, poruka koju šaljete djetetu nije dobra.
- Nemojte primjenjivati ideje svojih prijatelja i kažnjavati dijete na isti način – možda će djetetu vaših prijatelja kazna biti zabrana mobitela, a vašem djetetu možda mobitel uopće nije važan. Dapače, možda će mu to odgovarati jer vam se onda neće moći javiti.
Kazna uvijek mora nositi jasnu poruku – npr. ako se dijete iz izlaska vratilo pod utjecajem alkohola, bilo bi sasvim prihvatljivo reći djetetu da ima zabranu izlazaka iz razloga jer nemate povjerenja, jer mu se pod utjecajem alkohola moglo nešto dogoditi, a to nije odgovorno ponašanje kakvo očekujete od njega kada izlazi van. Kada vam pokaže tu odgovornost tada će ponovno moći izlaziti.
Ako nemate ideje kako kazniti dijete, uvijek ga možete pitati što on misli koja bi bila primjerena kazna. Ovdje možete potaknuti dijete da uđe u vaše cipele, a vi u njegove. Ovim igranjem uloga možete se nasmijati, zabaviti a ujedno i sebi i njemu omogućiti da stvari sagleda iz malo drugačije perspektive.
Imajte na umu da poanta kazne nije to da dijete kaznu odradi – jer će je odraditi. Bez razmišljanja o tome čemu uopće služi ta kazna osim „da ga roditelji maltretiraju“. Smisao kazne nije oduzeti sve gušte djetetu, već mu dati do znanja gdje je pogriješilo. Dati mu do znanja da svako ponašanje ima posljedice – kako ono pozitivno tako i ono negativno. Poanta je da preuzme odgovornost za svoje ponašanje – primjerice, ako nakuplja jedinice u školi nije dovoljno zatvoriti ga u kuću i na taj način kazniti loš uspjeh. Poanta je objasniti mu da te loše ocjene vode do drugih posljedica (npr. pad razreda, gubitak društva, nemogućnost pronalaženja posla ako ne završi srednju školu...) i da je samo na njemu izbor kojim će putem krenuti. Možete mu zabraniti izlaske dok ne popravi ocjene – jer na neodgovorno ponašanje sigurno nećete reagirati slobodom. A ključ njegove slobode je u njegovim rukama.
I ponovno napominjem – nema univerzalne kazne za sve mlade. Uvijek imajte na umu da kazna mora odgovarati opsegu učinjene štete te da treba nositi jasnu poruku: koliko odgovornosti, toliko slobode.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener