Što od djeteta tražiti i koliko od njega zahtijevati ovisi o njegovom uzrastu. Npr., od trogodišnjaka tražimo da sam obuje cipele, od sedmogodišnjaka da pravilno prijeđe ulicu, a od trinaestogodišnjaka da ujutro sam ustane na vrijeme. Dijete će moći pratiti naše zahtjeve o napretku koji vodi sve većoj samostalnosti samo ako su ciljevi usklađeni s njegovim razvojem, odnosno uzrastom.
Djetetu treba postaviti određene ciljeve
Većina roditelja uglavnom ima ideju o tome što bi htjeli da njihovo dijete bude ili postigne i kako da živi kada jednog dana odraste, a mnogi imaju takve ideje još prije nego što postanu roditelji. Roditelji imaju izvjesna očekivanja od djeteta i ako dijete ispuni ta očekivanja, oni će biti sretni, u protivnom će biti razočarani. To što se roditelj nada da će dijete postati ovakvo ili onakvo nema nikakva utjecaja na djetetovu sudbinu. Neki očekuju da će sve genetika odraditi, a neki da će njihova očekivanja telepatski utjecati na dijete. Stručnjaci stoga predlažu da umjesto pasivnih očekivanja, roditelji djetetu postave određene ciljeve i potom, zahtijevaju da ih ostvari. Zahtjev je kada roditelj djetetu postavlja određeni cilj, traži određeno ponašanje i zahtijeva od djeteta da se i u budućnosti ponaša na određeni način. Dijete nema urođenu sklonost k redu niti motiv da se angažira u neugodnim ponašanjima kako bi uspostavilo red. Na to ga moraju poticati roditelji svojim zahtjevima jer će tako stimulirati dijete na ostvarenje njegovih potencijala.
Ako u želji da postigne više i bolje, roditelj bude djetetu postavljao previsoke ciljeve, tada će i zahtjevi biti previsoki. Ako se zahtijeva više nego što dijete može, ako se zahtijevaju ciljevi koje može ostvariti samo uz velike žrtve, ono ih često neće uspjeti postići. Kako onda neće ispunjavati roditeljske previsoke zahtjeve, neće postojati ni prilika da se dijete pohvali i često će mu se govoriti: " Nije dovoljno dobro. Očekivao sam više. Više se potrudi." Tako će, polako ali sigurno, dijete o sebi stvarati mišljenje da je neuspješno i nesposobno ostvariti očekivanja koja su pred njega stavljena. Tako će i ciljeve koje samo sebi postavlja, postavljati vrlo visoko, često previsoko, pa će ih teško postizati i neće biti zadovoljno sobom.
Preniski roditeljski zahtjevi utječu na djetetovo samopoštovanje i samostalnost
No, i kada se od djeteta traži da dosegne ciljeve koje mu roditelj postavi previše nisko, dakle kada su zahtjevi preniski, to može loše utjecati na djetetovu sliku o sebi samome. Ako se od djeteta premalo očekuje, manje nego što ono zapravo može, time mu se neće napraviti usluga. Dijete će već vrlo rano shvatiti da zna i postiže manje od svojih vršnjaka. Ako se trogodišnjaku svaki put kad se hoće popeti na tobogan kaže da je još za to premalen, da je to za njega preteško ili opasno, time mu se poručuje da nije dorastao penjanju na tobogan.
Kad nekog volimo, izbjegavamo se ponašati na načine za koje znamo da kod te osobe izazivaju neugodne osjećaje, a trudimo se ponašati tako da kod nje izazovemo ugodne osjećaje. Međutim, kad je u pitanju odgoj djece, taj princip ne vrijedi u potpunosti. Da bi se dobro obavio roditeljski zadatak, dijete treba stavljati u situacije u kojima se ne osjeća ugodno ili upravo roditelji moraju kod njega izazivati neugodne osjećaje (kazna). Da bi se izbjegli neugodni osjećaji kod djeteta, roditelji nerijetko od djeteta ne traže da radi one stvari koje su mu neugodne. Jedna od tih stvari može biti i pospremanje igračaka. Petogodišnjak bez sumnje može pospremiti svoje igračke, ali to mu je neugodno i ne voli to raditi. Roditelji s preniskim očekivanjima to će učiniti umjesto njega. Ako se to bude ponavljalo, oni će dijete naučiti da ne mora raditi neugodne stvari.
Djeca funkcioniraju prema urođenom biološkom principu
Ako je dijete većinu svog djetinjstva zaštićeno od toga da se osjeća neugodno, oduzeti su mu osjećaji i iskustva koja mu u određenim situacijama u razdoblju odrastanja pomažu da uspješno ispunjava različite zahtjeve. Dijete ne zna što je nužno za samostalnost, zna samo što je ugodno, a što neugodno. Djeca funkcioniraju prema urođenom biološkom principu da je ugodno sve što je korisno, a neugodno sve što je štetno. Zbog toga se djeca žele stalno igrati i pritom se upuštati samo u one aktivnosti koje im se sviđaju i koje im gode, a na sve moguće načine pokušavaju spretno izbjeći aktivnosti koje im ne gode. Roditelji su tu da u izvjesnoj mjeri djetetu nametnu ono što je poznati psiholog Sigmund Freud nazvao principom realnosti. Što to znači? Dijete zapravo treba naučiti i usvojiti činjenicu da postoje ugodne stvari koje su štetne, kao i neugodne stvari koje su korisne.
Što smijemo ili moramo očekivati od djeteta?
Dijete treba učiti da nadilazi i izdrži i neugodne trenutke koji od njega zahtijevaju trud, napor i uporan rad da bi postiglo ciljeve - što će mu kasnije, kad se osamostali, i donositi ugodnosti i omogućiti uspješan i zadovoljan život. Svako dijete dobro pripremamo za život ako ga učimo da radi i one stvari koje mu nisu ugodne. Time omogućavamo da mu neugodne stvari postaju s vremenom manje neugodne. Dijete će ih iz dana u dan sve lakše prihvaćati i svakog dana će mu oduzimati sve manje energije. One mu postaju navikom, bilo da je u pitanju higijenska, radna ili neka druga navika. Glavna prednost koju donose navike jest u tome što štede i djetetovu i našu energiju. Da bismo djetetu pomogli razvijati određenu naviku, moramo biti uporni i dosljedni. Tek kad shvati da nikako ne može izbjeći određenu neugodnu aktivnost, dijete će se pomiriti s njom i prihvatiti je. Kada se pitamo što smijemo ili moramo očekivati od djeteta, orijentir nam treba biti da od njega možemo, smijemo i doista moramo očekivati i one aktivnosti koje mu ne gode, ali su korisne. Naviknuti dijete da obavlja neugodne, a korisne zadatke jest nužno ne samo za razvijanje radnih navika, nego dijete tako uči i podređivanje roditeljima i njihovim zahtjevima.