Vidjeti djetetov osmijeh najveća je nagrada. Vidjeti dijete zadovoljno, koje bez obzira na prepreke, ostaje sretno, ispunjeno, zadovoljno sobom, jedno je od najljepših stvari u životu što možemo posvjedočiti.
Svatko od nas, pa tako i svako dijete ima svoje bolje i lošije dane, ali kada ih zaokružimo, koliko odraslih ljudi poznajemo da je doista istinski zadovoljno i sretno u životu? I koliko je takve djece? A roditelju, ako nešto može izmamiti osjećaj ponosa, onda je to zadovoljno i samopouzdano dijete.
Jedna od karakteristika temperamenta, dakle karakteristika koju naslijedimo, naše je opće raspoloženje. Neka djeca se bude s osmijehom na licu, a neka mrzovoljna. Većina nas dakako je u sredini. Roditelji djece koja se bude s osmjehom na licu može osmijeh zavarati zaključujući da je dijete i općenito vrlo zadovoljno i sretno.
Jednako tako, roditelje mrzovoljne djece mogu svakodnevna iskustva navesti da to dijete ne može nikada biti zadovoljno. Netočno je i jedno i drugo te da bi oba djeteta jednoga dana bila samopouzdana, važno je da se nauče prihvaćati, kako bi se uspješno mogli suočavati sa životnim situacijama.
Roditelji pomažu djeci u razvijanju samopouzdanja te općenito pozitivne slike "sebe“, ne samo na način da im pružaju ljubav i bezuvjetno prihvaćanje, nego i tako što im pomažu da se osjećaju kompetentnima i sposobnima. To mogu činiti tako što mu prvo dopuste da iskusi kako je to otkriti, odgonetnuti i riješiti problem. Roditelji iskazuju vjeru u dijete i djetetove sposobnosti, dopuštajući mu da se bori s problemom, dok mu pružaju ohrabrenje.
Za većinu ljudi, teško je pustiti dijete da se bori s nekim problemom, no taj proces je potreban kako bi se dijete zaista osjećalo sposobno. Sljedeći korak u pomaganju djetetu da razvije pozitivnu sliku sebe kao kompetentnog i sposobnog jest učenje komentiranja na način da se djetetu daje zasluga za ideje, trud i postignuća, bez da ga se hvali.
Primjerice, Luka pokušava otvoriti vrata od igračke kaveza. Zna da se može otvoriti jer je već stavio unutra leptira, no sada, kada pokušava ponovno otvoriti, nikako ne uspijeva. S jedne strane pokušava otvoriti, pa s druge. Vrti kavez po svojim ručicama, pokušavajući na sve načine. Ali uporan je i ustraje u tom.
Tipično pitanje roditelja, kada vidi da se dijete muči nekoliko minuta s takvim problemom je: "Hoćeš li da ti mama/tata pomogne“ ili "Daj da ti pokažem“, zaboravljajući u tom momentu da je djetetova motorika dovoljno razvijena da sam prstićima može otvoriti (ako je dijete urednog psihomotoričkog razvoja) te da je već to barem jednom do sada uspio.
No roditelj ipak postavlja ovo pitanje jer želi pomoći i želi pokazati djetetu zaboravljajući da u mnogim situacijama dijete mora naučiti vježbajući, odnosno kroz vlastito iskustvo.
S druge strane, roditelj koji podržava i potiče dijete da samo otvori kavez, s rečenicom poput: "Ti ne odustaješ – znaš da ti to možeš/ odlučan si da uspiješ“ ili "Ti si odlučio shvatiti kako se to otvara“, razvija samopouzdanje svom djetetu, razvija mu osjećaj da ono može savladati zadatak koji je adekvatan njegovom razvoju.
Preuzeto s: Ordinacija.hr
Autorica teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr