Svaka predškolska dob od prve do šeste odnosno sedme godine vašega djeteta ima određene karakteristike, a jedna od njih je cviljenje i prenemaganje djeteta koje se najčešće događa u dobi između treće i četvrte godine, no može i kasnije. Naime, u toj dobi vaše dijete ovisi o odraslima u gotovo svemu – hrani, piću, igračkama, ljubavi, pažnji, prijevozu…
No, kako bi dobilo sve te stvari i ostvarilo svoje želje i potrebe, jedan od načina je zahtijevanje tih stvari tonom cviljenja i prenemaganja, koje se ponavlja i pogoršava, jer želi da netko od odraslih obrati pažnju.
Naravno, takvo ponašanje može biti vrlo iritantno i iscrpljujuće, jer se događa svako malo za bilokakvu sitnicu, pa se mnogi roditelji sigurno pitaju što mogu učiniti kako bi što više ublažili ili pak u potpunosti spriječili ispade u ponašanju svoje djece.
Definirajte cviljenje
Ono u čemu odrasli griješe odmah u početku je da misle kako djeca znaju što je cviljenje i prenemaganje, odnosno, da su svjesna svojega ponašanja, što često nije slučaj. Zato je jedan od prvih koraka u sprečavanju takvoga ponašanja da točno definirate što mislite pod cviljenjem.
Kada počne upotrebljavati onaj visokotonski zvuk, koji nije plač, nego cviljenje, upozorite ga da ako želi nešto reći, neka kaže normalnim tonom. Ako ima problem u razumijevanju razlike između cviljenja i normalnoga tona, odigrajte razgovor između dviju lutki: jedna treba predstavljati dijete, a druga vas kao roditelja. Neka lutka (dijete) u jednome trenutku govori kao da cvili, a drugi puta normalno.
Objasnite djetetu da dok govori cvileći, ne samo da to nije lijepo, nego da ga niti ne razumijete što točno želi, a da kada govori normalno, možete ga normalno razumjeti. Prakticirajte dobar i loš način govora. Pokušajte ga imitirati kada cvili, jer će tako vidjeti iz druge perspektive kako to izgleda, a ako ništa drugo, dobro će se nasmijati.
Budite konzistentni
Bez obzira ima li vaše dijete neku normalnu potrebu ili se radi o nekom njegovom zahtjevu za pažnjom, nemojte mu dopuštati cviljenje i prenemaganje. Dajte mu do znanja da će dobiti ono što želi ako će normalno govoriti. Recite mu, primjerice: „Ne razumijem te kada tako govoriš. Molim te govori normalno i vrlo rado ću poslušati što trebaš.“ Ton glasa neka vam bude normalan, kao i izraz lica. Ako ćete biti iznervirani, to će samo pogoršati situaciju.
Neka djeca te dobi mnogo bolje reagiraju na neverbalnu komunikaciju, pa ako, primjerice, pokrijete uši rukama i zatvorite oči kao da osjećate bol kada počne s cviljenjem, to će mu već biti znak da treba promijeniti način komunikacije. No, kada počne normalno govoriti, nasmiješite se i naćulite uši.
Ono što je najvažnije, uvijek reagirajte na isti način, ali, isto tako, kada dijete upotrijebi normalan ton, odmah odgovorite. Ono će dobiti poruku na koji način mora komunicirati kako bi dobilo pažnju i eventualno dobilo što želi. Naravno, to ne znači da mora dobiti sve ako pita normalnim tonom, no imajte na umu da mu morate objasniti zbog čega nešto ne može dobiti, te mu zahvalite što je pitalo na lijep i pravilan način.
Odredite granice
Djeca predškolske dobi često upotrebljavaju cviljenje i prenemaganje kada su pokušavala i nisu dobila pažnju roditelja ili osoba s kojima su u čestoj interakciji. Zbog toga ćete najčešće čuti cviljenje kada razgovarate na telefon ili uživo s nekom osobom ili kada ćete imati usmjerenu pozornost na neku drugu stvar.
Zato, kada dijete pita nešto normalnim glasom, pokušajte odgovoriti što je prije moguće, a ako ne možete, recite mu neka pričeka malo dok ne dovršite ono što radite. Naravno, ako ne želite da vas vaše dijete prekine svaki puta kada počnete razgovarati s nekim ili nešto radite, pokušajte mu objasniti kako se treba ponašati. Primjerice: „Ako je stvarno važno, pristojno me prekini, bez cviljenja, i odmah ću ti odgovoriti. No, ako možeš pričekati, onda me nemoj prekidati.“ Naravno, njihove želje i potrebe su njima najvažnije u tome trenutku. Recite djetetu da ćete mu za minutu-dvije pomoći s puzzlama, pokrenuti crtani film na televiziji ili pak mu posvetiti pažnju koju želi.
Spoznajte uzrok
Ponekad djeca cvile i prenemažu se jer ne mogu izraziti svoje osjećaje, pa je na vama da pokušate identificirati o čemu se zapravo radi. Primjerice: „Vidim da si uzrujan/a, je li to zato jer danas moram ići raditi ili zato što se ne mogu igrati s tobom?“ Na taj ćete način započeti razgovor, pa možda i otkriti pravi uzrok. Pokušajte mu posvetiti svaki dan određeno vrijeme kako biste mu pročitali knjigu, poigrali se i popričali s njim prije nego što zbog nedostatka pažnje počne s cviljenjem.
Izbjegavajte okidače
Djeca često počinju biti razdražljiva kada su gladna ili pospana. Naime, vrlo teško ćete objasniti djetetu prilikom kupovine hrane zašto ne smije pojedi keks ili čokoladu. Ili, teško ćete djetetu reći da mora pojesti večeru ako ste mu netom prije toga dali novu igračku.
Dakle, važno je da izbjegavate sami raditi stvari koje bi mogle potaknuti određene zahtjeve djeteta. I, najvažnije od svega, držite se principa, bez obzira gdje se nalazili, a dijete počne sa svojim zahtjevima i cviljenjem. Nemojte zaboraviti da će ono uvijek isprobavati vaše granice i neprestano dovoditi vaš autoritet u pitanje. Dugoročno, isplatit će vam se vaša dosljednost.
(vam)