Slušanjem priznajemo pravo djeteta da ga se čuje te da se uvažavaju njegovi stavovi i iskustva u vezi sa svime što ga se tiče. Samo ako ga slušamo možemo razumjeti djetetove prioritete, interese i potrebe, možemo razumjeti kako se dijete osjeća glede samoga sebe.
Slušanjem dobivaju i dijete i odrasli. Pažljivo slušanje omogućuje nam upoznati dijete na nov način pa i otkriti ozbiljnije brige koje ga muče, a ne zna ih izreći (npr. zlostavljanje). Slušanje je dio ozračja u kojem se dijete osjeća sigurno, moćno i s povjerenjem se može izražavati na način koji njemu najviše odgovara.
Na koji način slušati da dijete s vama poželi razgovarati?
Jezik prihvaćanja
Kada dijete nema problema, kad je zaokupljeno nekom svojom aktivnošću, pokazat ćemo prihvaćanje tako da se ne uplićemo, ne govorimo, ne činimo ništa te da pustimo dijete neka bude samostalno. Time ćemo mu pokazati kako mu vjerujemo da je sposobno te da zna i može samo primjerice složiti puzzle, nacrtati neku životinju, obući lutku. Dok ne zatraži vašu pomoć, pustite ga da uživa bez vaših intervencija. Ako vas pogleda, klimnite mu glavom i osmjehnite mu se, što će u prijevodu značiti "vidim te". Kada dijete neverbalno ili verbalno pokazuje da ga nešto muči, čudi, ljuti, prihvaćanje pokazujemo slušanjem.
Pasivno slušanje
Naše neverbalno ponašanje, izraz lica, kretnje, stav tijela pojačavaju poruku slušanja. Stoga se prestanite baviti drugim stvarima, okrenite se djetetu, nagnite se prema njemu, čučnite, pokažite izrazom lica kako dijelite njegovu brigu, čuđenje. Početak slušanja možete potkrijepiti sljedećim riječima kojima ćete pokazati interes za ono što vam dijete želi reći. Možete mu reći: "Pričaj mi o tome!", "Zanima me što ti misliš o tome?", "Reci, slušam!", "Vidim da ti je to važno!"
Aktivno slušanje
Aktivnim slušanjem potičemo i održavamo razgovor, pomažemo djetetu da s povjerenjem govori o onome što ga muči. Stoga:
Provjerite jeste li dobro razumjeli što dijete želi reći
"Ako dobro razumijem ti kažeš da..."
"Ispravi me ako griješim."
"Ti misliš da..."
Recite mu da prepoznajete njegove osjećaje. Budite mu ogledalo u kojem će se održavati njegovi osjećaji
"Vidim da plačeš. Žalostan si što mame još nema?"
Čujem podižeš glas, ljuti li te to?"
Budite suosjećajni, uživite se u djetetov položaj, pokušajte "hodati u njegovim cipelama"
"Vjerujem da ti je neugodno!"
"To te stvarno naljutilo?"
Potičite dijete da samo dođe do rješenja
"Što ćeš učiniti?"
"Tko ti za to treba?"
"Vidiš li negdje mene u tome?"
Aktivnim slušanjem provjerit ćete jeste li razumjeli značenje izrečenog i prepoznali osjećaje djeteta. Time ćete poručiti sljedeće:
- Čujem i razumijem tvoj problem
- Vidim i razumijem kako se osjećaš
- Pomoći ću ti da o tome razmisliš
- Vjerujem u tebe i u to da možeš sam naći dobro rješenje
Ako ste uspjeli otvoriti "vrata za komunikaciju", trebate ih držati otvorenima. Pazite da greškom ne zatvorite vrata, jer dijete će zašutjeti ako umjesto razgovora i slušanja njegova problema:
- Zapovijedate - "Prestani se derati!"
- Prijetite - "Ako ne pospremiš lego kocke, naljutit ću se!"
- Propovjedate - "Dobra djeca to ne rade!"
- Savjetujete - "Okreni kockicu na drugu stranu!"
- Kritizirate i okrivljujete - "Opet si pogriješila!"
- Razuvjeravate - "Ma nije to ništa!"
- Analizirate - " To radiš samo zato da bi te svi gledali!"
- Ispitujete - "Zašto plačeš?"
- Odbijate - "Nećemo sad o tome!"
- Ismijavate - "Pametnjaković! Cvilidreta!"
Umjesto toga pokušajte upotrebljavati sve oblike dobrog slušanja. Tako ćete pokazati djetetu da ga prihvaćate i uvažavate kao osobu. Aktivno slušati dijete jedan je od najvećih darova koje mu možete dati. Moć da slušate i čujete svoju djecu možda je najveće umijeće ljudske vrste.
(Izvor: Ninoslava Pećnik i Branka Starc, Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmanje djece)