Kada se dogode tragični događaji, način na koji komuniciramo s djecom može značajno utjecati na njihovo procesiranje situacije i emocionalno zdravlje. Svako dijete je jedinstveno što znači da će različito reagirati na tragične događaje. Najvažnije je ostati strpljiv, pružati podršku, održavati otvorenu komunikaciju, i prilagoditi pristup individualnim potrebama djeteta.
Prema savjetima stručnjaka, prilikom razgovora s djecom o situacijama poput napada nožem u osnovnoj školi, ključno je pružiti istinite informacije prilagođene njihovoj dobi, uz istodobno očuvanje njihove emocionalne sigurnosti.
Istražili smo kako razgovarati s djecom o tragičnim događajima, posebice kada se dogode u neposrednoj blizini.
Budite iskreni uz visoku dozu razumijevanja
Budite otvoreni, ali prilagodite objašnjenje uzrastu djeteta. Za mlađu djecu koristite jednostavne i jasne rečenice bez suvišnih detalja, primjerice: "Dogodilo se nešto ozbiljno u školi danas. Netko je ozlijeđen, ali sada dobiva pomoć. Svi su sigurni."
Starijoj djeci možete pružiti više informacija, ali i dalje budite sažeti i jasni, primjerice: "U školi je došlo do incidenta u kojem je jedna osoba ozlijedila drugu. Škola i policija rade na tome da riješe situaciju."
Omogućite im da postavljaju pitanja i izrazite razumijevanje za njihove osjećaje. Podržite ih da pitaju što ih zanima, a na pitanja odgovarajte iskreno i bez pretpostavki. Pokažite razumijevanje za njihove emocije riječima poput: "Normalno je osjećati strah ili zbunjenost. Ovo su situacije koje je teško razumjeti."
Pratite njihovu emocionalnu reakciju. Obratite pažnju na znakove straha ili tjeskobe i odmah ih riješite. Recite im da je u redu razgovarati s vama ili odraslom osobom od povjerenja o svojim osjećajima u bilo kojem trenutku.
Važan je krug najbližih i podrška onih kojima vjeruju
Iz Zagrebačkog psihološkog društva, nakon tragedije u Beogradu, naglašavaju kako ovakvi događaji često ostavljaju posljedice na širi krug ljudi, ne samo na one izravno uključene. Ističu da nije neuobičajeno da djeca, mladi, roditelji ili učitelji, čak i oni koji žive u Zagrebu, osjete povećan strah ili bespomoćnost.
Preporučuju da se s djecom otvoreno razgovara, pružajući im sažet pregled situacije, a potom im omogućite da izraze svoje osjećaje. Također savjetuju primjenu metoda (samo)podrške koje djeca već poznaju, poput igranja videoigara, razgovora putem videopoziva s prijateljima, sportskih aktivnosti ili čitanja knjiga.
Stručnjaci dodatno sugeriraju privremeno smanjivanje izloženosti televiziji i portalima te pažljivo praćenje onoga što djeca čuju u svojoj okolini i vide na društvenim mrežama. Naglašavaju kako je najvažnije provoditi vrijeme s voljenima i pružati im podršku.