Dolaziš li iz obitelji s više djece ili pak i sama imaš više od dvoje djece, onda vjerojatno znaš koliko se svako dijete razlikuje. Možda su slični izgledom, ali ne i karakterom. Jedno je dijete povučeno, drugo je pravi društvenjak, a treće u ranoj dobi pokazuje interes za knjige i enciklopedije koje njegove vršnjake uglavnom ne zanimaju. No, jesi li se ikad zapitala ima li istine u onome da je najstarije dijete najinteligentnije i željno uspjeha, da srednjem manjka pažnje, a da je najmlađe razmaženo?
Neki psiholozi poput Kevina Lemana, inače autora knjige The Birth Order Book: Why You Are the Way You Are, tvrde da se roditelji različito odnose prema djetetu ovisno o redoslijedu rođenja. To ih kasnije odredi pa se, primjerice kod srednje djece mogu primijetiti zajedničke crte osobnosti.
"Crte ličnosti redoslijedom rođenja nisu uklesane u kamen. Ali, svijest o tome kako redoslijed rođenja može utjecati na djetetovu osobnost i samospoznaju'", tvrdi dječja i obiteljska terapeutkinja Meri Wallace.
U nastavku saznaj koje su osobine ličnosti karakteristične za najstarije, srednje i najmlađe dijete, ali i jedince.
Crte osobnosti najstarijeg djeteta
Najstarije dijete zbilja je u prednosti jer mu se roditelji u većini slučajeva imaju vremena najviše posvetiti. Kad se tek susretnu u ulozi roditelja, mnoge su majke i očevi nesigurni, pretjerano pažljivi ili neurotični i zapravo uče u hodu. Djeluju po pravilima, a zbog manjka iskustva dijete odgajaju onako kako im je netko sugerirao. Nekada i pogriješe, ali sve je to dio učenja. Psiholozi tvrde da zbog takvog pristupa djetetu, prvorođeni u obitelji imaju tendenciju postati savjesni, oprezni i organizirani (jer roditelji katkada postupaju 'po špranci). Uz to, najstarije se dijete često nastoji istaknuti u svemu što radi i roditeljima – koji imaju više vremena – dokazati što zna. Obično najstarija djeca postižu bolje rezultate na IQ testovima te više razine obrazovanja – baš zbog više zajedničkih trenutaka s roditeljima i aktivnosti.
Težnja za uspjehom ima i negativnu stranu. Najstarija djeca navodno imaju intenzivan strah od neuspjeha i smatraju da ništa što postignu nije dovoljno dobro. Uz to, psiholozi su primijetili da prvorođeni imaju tendenciju bojati se promjena i izaći iz zone komfora. S druge strane, najstarija djeca često najbrže odrastu i preuzmu odgovornost za kućanske poslove ili mlađu braću i sestre.
Crte osobnosti srednjeg djeteta
Teško je reći je li s drugim djetetom teže ili lakše, no jasno je da roditelji tad imaju više iskustva i nekim stvarima pristupaju opuštenije. Uz to, nije rijetkost da roditelji imaju manje vremena jer im je pažnja podijeljena – posebice ako je malo razlika između drugog i trećeg djeteta. "Srednje dijete često se osjeća izostavljeno i ima osjećaj: 'Pa, ja nisam najstariji/a. Nisam najmlađi/a. Tko sam ja?", kaže Wallace. Zato su srednja djeca često društvenija i ranije se osamostaljuju te nedostatak pažnje nadomješćuju širokom mrežom poznanstva. Zbog toga nerijetko pokazuju bunt, ali su s druge strane naučeni pregovarati i nalaziti kompromise – jer su i tijekom djetinjstva bili u nezavidnoj poziciji. Posljedično su susretljvi i dobri s ljudima.
Da su izostavljeni nije samo njihov subjektivan dojam. I jedno je istraživanje otkrilo da roditelji kasnije rođenoj djeci ne daju toliko pažnje koliko su posvećivali prvom djetetu.
Crte osobnosti najmlađeg djeteta
Najmlađa djeca generalno su egocentrični i nalaze svoje načine za dobivanje pažnje – jer je pažnja podijeljena na više djece. Uglavnom su šarmeri, snalažljivi i dobri u komunikaciji što nekada koriste za postizanje svojih ciljeva. Umiljati su, a nekad i manipulativni jer koriste svoju poziciju najmlađeg. Roditelji ih, naime, često pošteđuju što djeca vrlo rano shvate.
S druge strane medalje, najmlađa djeca mogla bi imati osjećaj da ništa što rade nije (toliko) važno, odnosno da ni sa čim neće moći iznenaditi roditelje – jer su to učinili stariji. Također, poznato ti je da dosta roditelja ovjekovječuju svaki trenutak odrastanja prvog djeteta, dok s najmlađim to obično nije slučaj – čini im se da njihove roditelje više ne fasciniraju njihova postignuća.
Jedinci
I za kraj – jedinci. Oni su svakako u posebnoj poziciji. Ne dijeli pažnju, nema 'konkurenciju' i u centru je svijeta svojih roditelja. Obično imaju svu podršku roditelja pa izrastaju u perfekcioniste, no vrijedne pojedince koji savjesno obavljaju svoj posao, no s druge strane, uskraćeni su za prednosti odrastanja u većim obiteljima.
