Mama Anita postavila je na portalu Naturala.hr pitanje dr. Katarni Kompan Erzar, obiteljskoj terapeutkinji, koja ima veliko iskustvo u radu s djecom. Vjerojatno se veliki broj majki susreo sa sličnim situacijama kod dvogodišnjaka kada jednostavno ne znate kako doprijeti do svog djeteta i objasniti mu neke stvari.
U odgovoru možete pronaći jednostavne korake kako prevladati slične probleme i to na odgovarajući način. Ukoliko i vi imate neko pitanje slobodno ga postavite u Naturalinoj rubrici rubrici Pitajte našeg stručnjaka.
Pitanje čitateljice Anite:
Imam pitanje za Dr. Katarina Kompan Erzar koje vjerojatno postavlja puno majki. Moj sin je napunio 2 i pol godine i trenutno je došao u fazu kada nešto nije onako kako on želi - baca se na pod, plače, a svaki moj pokušaj da mu se tad približim završi tako da se otima. Pokušaji lijepog objašnjavanja tipa da se to ne smije ili ne može jednostavno ne ˝pale˝, baš kao niti kažnjavanje na način da mu ugasim crtiće ili ga pošaljem u kut. Stoga me zanima kako djetetu od 2 i pol godine objasniti neke stvari?
Mama Anita
Odgovor dr. Katarne Kompan Erzar
Draga mama Anita!
Dopustite mi, prije svega, da vas upoznam s činjenicom da djetetu u dobi od dvije i pol godine ne možete objasniti gotovo ništa jer ono jednostavno ne razumije logička obrazloženja. Ono uči i doživljava sebe, u najvećoj mjeri, iz vašeg ponašanja prema njemu.
Kažnjavanje njegovog ponašanja putem stvari koje s time nisu u direktnoj vezi, također nema smisla. Privlače ga nova iskustva i želi naučiti nove oblike ponašanja, govor i razumijevanje svijeta koje je izravno vezano uz ponašanje odraslih kao i raspoloženje koje ste stvorili s njim.
Djeca u ovoj dobi često prelaze određene granice, jer sve je manje i manje stvari ˝po njihovom˝ i sve je više straha da neće biti prihvaćeni, da će ostati sami i izgubiti kontrolu. Jedinu sigurnu luku u takvim situacijama predstavljaju majka i otac (pogotovo majka) i upravo iz tog razloga tu izražavaju najviše frustarcije i ljutnje u nadi da će naići na razumijevanje i utjehu.
Prvi korak u prevladavanju ovog razdoblja razvoja i sazrijevanja jest da odrasli počnu slušati djecu, da shvate što se događa s njima, zbog čega se boje i što doista žele.
Drugi korak je da prihvatimo svoje strahove, ljutnju i bespomoćnost u djetetovom ponašanju i da ga ne kaznimo već pokušamo prvo smiriti sebe (moramo si objasniti što se zbilja događa i što uopće želimo).
Treći korak je da samouvjereno, bez straha i puni suosjećanja povučemo dijete iz takve situacije i učinimo pravu stvar. To se postiže tako da sjednete (ili kleknete) u njegovoj neposrednoj blizini, ipak pripazite da vas ne može pogoditi nogama ili rukama (ukoliko se bude otimao). Dozovite ga imenom, stavite mu ruku pod glavu (ukoliko je na podu) i na taj način mu pomozite da smiri svoje tijelo. Tada ga možete privinuti uz sebe i pomoći mu da ispravi ili napravi do kraja ono što ga je bacilo u taj očaj (slomljena igračka, nedovršen crtež, ili nešto drugo). Bitno je da zajedno gledate na stvar dok je ne shvati, a uz tihi razgovor mu pomozite da se opusti.
Kad je dijete u potpunosti mirno, recite mu da ga volite i da je najbolji dečko na svijetu. Time će iskusiti kako odrasli mogu pomoći, da gnjev ne boli toliko, da strah nije tako opasan i da očaj nije jedino rješenje već da je u životu uvijek moguće odabrati neki drugi način i kad se zatvore jedna vrata, uvijek se negdje otvori barem prozor.
Na taj način ćemo se također uvjeriti da smo dobri roditelji svojoj djeci, te da im se uvijek možemo još više približiti, bolje ih upoznati te probuditi više snage, samopouzdanja i kreativnosti.
Kad se majkama čini da je dijete zatvorilo svoje srce pred njima, otvara se novi prozor kroz koji još dublje dopire njena ljubav do njega. Roditeljstvo nije umijeće ili vještina koje jednom usvojite i vrijedi zauvijek, već je umjetnost koja se razvija i raste kroz male, konkretne svakodnevne događaje.
Lijepi pozdrav,
Katarina Kompan Erzar
Preuzeto s: Naturala.hr
Foto: David Castillo Dominici