U Americi je Santa Claus, u Finskoj Joulupukki, a na našim je prostorima danas najpoznatiji kao Djed Božićnjak. Simpatičnog Djedicu vole djeca širom svijeta i nestrpljivo ga iščekuju u noći s 24. na 25. prosinca. Čim okite jelku, mnogi mališani jedva čekaju odlazak na spavanje kako bi Božić što prije došao.
Neki mu čak ostavljaju kekse i mlijeko, dok drugi njegovo cjelonoćno putovanje prate putem mobilne aplikacije. Kad stigne božićno jutro, djeca uzbuđeno otvaraju darove koje im je ostavio.
Djed Božićnjak jedan je od onih likova koji nam se toliko uvukao u kulturu da je neraskidivo povezan s ovim kršćanskim blagdanom - s tim da je kroz godine komercijaliziran pa za njega znaju svi.
Djeca vrtićke dobi vjerovat će u čaroliju uz pomoć koje Božićnjak stigne obići svijet. Tvog će trogodišnjaka vjerojatno veseliti šarenilo blagdana i zajedničko pisanje pisma u kojem će Djedica pročitati baš njegove želje. To im je sasvim dovoljno za sreću. Uz to, djeca vjeruju svojim roditeljima i zato su u ranom djetinjstvu uvjereni da je nasmijani bradati lik zaista stvaran.
No, oko šeste ili sedme godine dijete bi moglo početi propitkivati. Priča o tajanstvenom Božićnjaku mogla bi mu probuditi zanimanje. ''Kako Djed zna što ja želim, kako on sve stigne i kako se provuče kroz dimnjak'' - to su neka od pitanja koje bi ti prvašić ili predškolarac mogao postaviti. To razdoblje u djetetovom životu obilježeno je kognitivnim razvojem, Između šeste i sedme godine djeca ulaze u fazu konkretnih operacija i traže objašnjenja.
"Počinju kognitivno sazrijevati, a ako im priča nema smisla, traže odgovore. Magija im više nije dovoljna. Zato počinju prikupljati detalje o Djedici'', kaže Cyndy Scheibe, profesorica psihologije u New Yorku koja već četrdesetak godina istražuje zašto je priča o Rudolfu, patuljcima i Djedici djeci toliko privlačna.
Čini se da ni Internet nije raskrinkao tajanstvenog Božićnjaka. Od osamdesetih naovama, u ovu božićnu čaroliju vjeruje više od 80 posto djece, i to prije svega jer vjeruju u ono što im na slikovit način ispričaju roditelji. Uz to, pojam 'je li Djed Božićnjak stvaran' i dalje se pretražuje na Googleu.
Ali što kad djeca počinju sumnjati u to da im pokloni ne stižu iz Laponije ili Sjevernog pola nego iz trgovina?
Savjet je da onda dijete priupitaš što ono misli o Djedici i kakvim ga zamišlja. Ne treba im lagati nego se prilagoditi njihovom pitanju i postupno im otkrivati istinu. Ako dijete kaže da Djed Božićnjak ne postoji ili te uhvati kako stavljaš darove pod bor, možeš mu reći da je on simbol ljubavi, darivanja, dobrote…
Kroz takav mu razgovor možeš razviti osjećaj empatije i osvijestiti mu da duh blagdana nije u skupim darovima nego u onome što osjećamo. Malim darom možemo nekome biti Božićnjaci i uljepšati mu dan.
S druge strane, ako tvoj osmogodišnjak i dalje vjeruje u Djedicu, nemoj mu uništavati tu čaroliju. Iako neki inozemni psiholozi tvrde da je štetno djeci 'prodavati' ovu priču, ipak se čini da je ona lijep dio djetinjstva i izvor uspomena. Otvaranje darova u zoru 25. prosinca nešto je što djeca pamte - čak i onda kad prestanu vjerovati u simpatičnog lika.
Svi će kad-tad odrasti pa ih je bolje pustiti da uživaju u slatkoj iluziji.