godine – kada je prvi put upotrijebljena ta sintagma u knjizi koja govori o problemima sa spavanjem u beba – pa sve do danas.
Puštanje djeteta da plače sve dok ne zaspi, bez ikakve interakcije, smatraju mnogi, može ugroziti psihološki razvoj djeteta.
Kad je riječ o problemima sa spavanjem u djece, iskušani su mnogi bihevioristički pristupi, pa tako i kontrolirano plakanje, koje proizlazi iz teorije ekstinkcije (istrebljenja). U svojoj čistoj i nemodificiranoj formi, ekstinkcija uključuje uklanjanje svih nagrada kod određenih ponašanja, uključujući pažnju, sve dok se ono trajno ne ukloni s djetetova „repertoara“.
No kontrolirano plakanje je u nesuglasju s rezultatima istraživanja koja potvrđuju da se temelji psihičkog zdravlja grade upravo u najranijoj dobi, kada dijete promptno reagira na stres.
Bolje metode uspavljivanja
Srećom, postoji nekoliko nježnijih pristupa modificirane ekstinkcije, koji pomažu u uklanjanju problema sa spavanjem u novorođenčeta, ali i depresije zbog manjka sna u majke. Ti pristupi uključuju metodu progresivnog čekanja: roditelj stavi dijete spavati dok je budno i postepeno mu prestaje poklanjati pažnju, tješiti ga i umirivati. Uz taj pristup postoji i takozvano sustavno ignoriranje s minimalnim provjerama, što uključuje tapšanje i umirivanje glasom, ali ne i uzimanje djeteta u naručje i dojenje kako bi se smirilo. Spavanje s roditeljima također se ubraja među nježnije metode kad je riječ o dobroj rutini spavanja.
Gore navedene metode ublažile su nemilosrdni originalni pristup ostavljanja djeteta da plače do točke usijanja: velika uznemirenost može rezultirati vrištanjem, povraćanjem, hiperventilacijom i ostajanjem bez daha.
Psihološke implikacije
Sustavno ignoriranje djece, posebice kad je riječ o emocionalnoj komunikaciji, prvo će se očitovati u akutnoj tjeskobi, praćenoj postupnim i bolnim procesom shvaćanja da osoba koja se skrbi za njega nije na raspolaganju. Na kraju, dijete će prestati pokušavati uključiti svog njegovatelja u proces i prihvatiti zanemarivanje.
Rezultati istraživanja provedeni na djeci smještenoj u domovima od 50-ih godina 20. stoljeća naovamo pokazuju da izostanak reakcije odraslih na uznemireni djetetov plač rezultira tipičnim uzorcima ponašanja - protestom, očajem (tiho, pasivno sjedenje), otuđenosti (nemogućnosti ostvarivanja odnosa).
Ovi su rezultati kasnije dodatno potvrđeni i u djece mlađe od četiri godine koja su bila kratko odvojena od svojih majki.
Za neke bebe i djecu, svaki odlazak na spavanje veliki je emocionalni izazov jer uključuje rastavljanje od roditelja. Prije nego što preporuče najbolju moguću metodu za određeno dijete/obitelj, stručnjaci bi trebali procijeniti kakvo je stanje u obitelji, posebice majčinu povezanost s bebom, ali i stil odgoja te što je najbolje za psihološko zdravlje djeteta.
Nekoliko činjenica o bebinu snu
Problemi sa spavanjem u beba i male djece sasvim su uobičajeni: oko 40% zdrave djece ima problema sa spavanjem – bilo da teško utonu u san ili da se bude noću. Kad je riječ o djeci koja imaju fizičkih zdravstvenih problema (poremećaji u razvoju ili akutna apneja); psihičkih problema (tjeskoba, ADHD, autizam, depresija); ili problema u ponašanju, taj se postotak penje na 80%.
Premalo sna i previše plakanja škodi kako djetetu tako i roditeljima. Neka će djeca jednostavno „prerasti“ probleme spavanja, no mnoga će se osloboditi problema tek uz valjanu intervenciju.
Roditelji moraju imati na umu da postoji čitav niz metoda te da se svaka koristi za specifičan problem. U manjem broju slučaja gdje djeca imaju velikih problema sa spavanjem, dopuštena je i kratka upotreba lijekova poput antihistamina, klonidina i trazadona, no nikako se ne preporučuje duža primjena.
Melatonin, endogeni hormon koji je zaslužan za ciklus buđenje – spavanje, mogao bi biti od pomoći djeci koja teško utonu u san. Biheviorističke metode kao što su tehnike relaksacije (primjerice zajedničko spavanje s minimalnim odazivanjem) ili upotreba nježnih metoda (gore opisanih) mogle bi poremećaje spavanja smanjiti na minimum.
Primjena biheviorističkih rutina spavanja
Najvažniju ulogu u odabiru najbolje metode ima dob djeteta. Nepreinačene strategije ekstinkcije, npr. kontrolirano plakanje, ne bi se smjele primjenjivati na novorođenoj djeci, posebice na onoj mlađoj od tri mjeseca.
Za djecu koja govore, kognitivno-bihevioristički pristupi ili neka od opcija modificirane ekstincije (gore opisane) mogli bi polučiti rezultate u borbi protiv problema sa spavanjem.
Iako postoje dokazi da kontrolirano plakanje „rješava“ probleme sa spavanjem u male djece, postoje i dokazi da velika količina stresa prouzrokovana ponavljajućim, dugotrajnim, nekontroliranim plakanjem može ošteti bebin mozak i postati osnova za stvaranje kasnijih psihičkih i emocionalnih problema.
Na problem sa spavanjem utječe nekoliko faktora – djetetov temperament, nemogućnost shvaćanja da mama i dalje postoji iako nije u istoj prostoriji, povezanost djeteta i roditelja te metode odgoja. Roditelji moraju provjeriti je li dijete gladno, je li mu pretoplo ili pak hladno, ima li suhu pelenu, muče li ga zubići ili kolike, je li bolesno, ima li temperaturu...
Također, roditelji bi trebali preispitati svoju rutinu koja možda nehotice utječe na rutinu njihova mališana i pojačava probleme sa spavanjem. Ako njihova rutina pridonosi poremećaju, problem bi se mogao riješiti dodatnom edukacijom i savjetovanjem sa stručnjacima.
Kako bi beba bila sigurna i staložena i roditelj mora biti staložen. Nakon toga, rutina odlaska na spavanje može se korigirati nježnim metodama modificirane ekstinkcije, posebice onima koje uključuju prisutnost roditelja.
Izvor: Theconversation.com