Umjesto u park, dijete će otići na nogomet gdje umjesto igre koju stvaraju djeca, postoji barem jedna odrasla osoba koja djecu nadzire i stalno upućuje na pravila igre. Pri tome se može bitno osiromašiti dječja spontanost, kreativnost, mašta.
Premda razne dodatne aktivnosti mogu pružiti mnoga uzbuđenja i potaknuti razvoj određenih djetetovih sposobnosti, preveliki broj takvih aktivnosti onemogućuje djetetu da se zadubljuje u svaku od njih, da zaista razvije određene vještine, te može imati poteškoće u savladavanju svih zahtjeva koji su postavljeni pred njega. Ako se to na vrijeme ne primijeti, dijete može postati vrlo anksiozno, nesigurno, kompetitivno i umjesto da ima benefite od aktivnosti, one mogu biti izvor kontinuiranog stresa.
Prije uključivanja djeteta u aktivnosti, roditelji trebaju razmisliti o tome koliko je u redu da dijete boravi djeteta izvan kuće, a da pri tome dijete ne bude pod stresom i da se ima vremena za provođenje kvalitetnog obiteljskog vremena. Pri tome može pomoći sljedeće pitanje: ako je dijete uključeno u određene dodatne aktivnosti, koliko vam preostaje kvalitetnog vremena da ga provedete s djetetom svakog dana, igrajući se s njim i razgovarajući o tome što je ono doživjelo tijekom dana? Ukoliko je odgovor da ga nemate, da ste i vi i dijete preumorni kada se vratite doma, tada je dijete zasigurno uključeno u preveliki broj dodatnih aktivnosti, a možda ste i vi preopterećeni svojim obavezama. Minimalno vrijeme koje biste trebali svakodnevno provoditi s djetetom ne bi smjelo biti manje od 30 minuta.
Prije nego što roditelj u konačnici organizira razne aktivnosti za dijete, dobro je pokušati odgovoriti i na ova dodatna pitanja:
• Hoće li dijete imati korist na emocionalnom, fizičkom i/ili društvenom planu od uključivanja u tu aktivnost?
• Je li aktivnost primjerena za dob djeteta?
• Smatrate li da će dijete redovito voljeti odlaziti na tu aktivnost?
• Hoće li se dijete prilagoditi na tu aktivnost bez snažnog emocionalnog otpora?
Kada bi se dijete trebalo uključiti u dodatne aktivnosti, ovisi o djetetovim mogućnostima održavanja pažnje i iskazanom interesu, pa djetetove godine ne trebaju biti presudne. Većina djece sa 5 godina može održati adekvatnu pažnju da slijedi izvanvrtićke aktivnosti. Međutim, individualne razlike su velike. Neka djeca imaju dovoljno dobru pažnju i interes da budu uključena u dodatne aktivnosti već s 4 godina, dok druga to nemaju niti sa navršenih 7 godina. Važno je znati osobine i sposobnosti djeteta, te prepoznati njegove interese. To će ujedno odgovoriti i na pitanje u koje vanvrtićke aktivnosti ga uključiti. Ako silno voli pokret, uključite ga na ritmiku, gimnastiku, nogomet ili nešto slično. Ako voli pričati, ponavlja riječi stranog jezika, uključite ga na strani jezik. Važno je osluškivati dijete, ono nam sve kaže ako ga dovoljno pažljivo slušamo.
Strogo strukturirana i zahtjevna izvanvrtićka ili izvanškolska aktivnost može biti vrlo stresna za dijete. Pokušajte uočiti znakove stresa kod djeteta. Znakovi koji mogu označavati da je dijete vrtićke dobi pod stresom jesu stalno prisutan umor, nezainteresiranost za igru, izraženi strahovi, dok kod djeteta školske dobi su: nedovršene domaće zadaće, dobivanje lošijih ocjena u školi, promjene u jelu ili spavanju, češće žaljenje na fizičke bolove, eksperimentiranje s drogom ili alkoholom, žaljenje zbog odlazaka na aktivnost ili potpuno izbjegavanje aktivnosti.
Dijete mora imati vremena za opuštanje, nestrukturiranu igru, istraživanje, boravak s obitelji, vrijeme za čitanje ili da mu se čita, vrijeme da se druži s prijateljima. To vrijeme podjednako je važno za njegov razvoj kao što su to jelo, piće, higijena, školsko učenje. Ukoliko dijete nema vremena za to, njihova kreativnost i mašta će se bitno narušiti, te će se veselo dijete zainteresirano za mnoštvo aktivnosti vrlo brzo pretvoriti u anksiozno, zabrinuto, blago depresivno, a možda i u natjecateljski nastrojeno dijete.
Ukoliko pak dijete ne želi biti uključeno niti u jednu aktivnost, poštujte tu odluku, ali se i zapitajte zašto je to tako – je li dijete previše povučeno i ne želi upoznavati novu djecu, boji li se novih obaveza, da li se ne želi uključiti u ništa za što ne vjeruje da neće postići najbolji rezultat? Razmislite ima li vaše dijete ima pravog prijatelja s kojim se voli družiti. Ako ima, je li on negdje uključen, te ako je razgovarajte sa svojim djetetom želi li ići na aktivnost na koju ide njegov prijatelj.
Ako shvatite da vaše dijete nema pravog prijatelja, da je vrlo socijalno povučeno, pažljivo razgovarajte s njim te saznajte kako se osjeća, što bi on želio i da li smatra da ima neke opcije da stekne prijatelja. Imati prijatelja je osobito važno i djeca koja tada nemaju prijatelja obično se osjećaju vrlo usamljeno. Stoga, ohrabrite svoje dijete da pronađe prijatelja, a ako vidite da se ništa nije promijenilo kroz nekoliko mjeseci svakako potražite pomoć dječjeg psihologa.
Ukoliko primijetite da dijete ima previše obaveza i da je preopterećeno, poželjno je da o tome porazgovarate s djetetom. Nikako nije dobro da roditelj odluči što je za dijete previše i ukinuti mu aktivnost prije razgovora s njim o tome. Pri tome, iako ste kao roditelj zabrinuti za zdravlje svojeg djeteta, ostanite smireni i razgovarajte nježnim glasom. Imajte na umu da je moguće da je djetetu važnije odlaziti na aktivnosti gdje su njegovi vršnjaci nego je prekinuti jer je pod stresom. Na taj način ćete dati informaciju djetetu da vam je doista stalo do njega.
Ukoliko se dijete opire od isključivanja s neke aktivnosti, saznajte zašto je djetetu toliko važno da sudjeluje u tim aktivnostima. Da li doista uživa u svim aktivnostima ili je tamo jer su i njegovi prijatelji tamo? Ako je riječ o prijateljima, razgovarajte da li ima prijatelja u svim aktivnostima ili ima neka aktivnost koje bi se ipak mogao odreći? Budite prije svega iskreni i otvoreni u tom razgovoru. Recite da ste zabrinuti za njega. Čak i ako vam to dijete ne pokaže u istom trenutku, ono će cijeniti vašu iskrenost i zabrinutost i možda poslije razgovora s vama razmisliti o tome što ste mu rekli.
Premda izvanškolske aktivnosti potiču emocionalni i socijalni razvoj djeteta, važno je da dijete sudjeluje u tim aktivnostima zato što to želi, a ne zato što je to dobro za njegov razvoj. Ako dobije poruku od roditelja da je važno da ide na aktivnosti, tada dijete dobiva poruku da su aktivnosti same po sebi važne, a ne kako se dijete osjeća ili što misli o tim aktivnostima. Zato, neka vam obiteljsko vrijeme uvijek bude prioritet. Provođenje zajedničkog vremena treba biti podjednako važno kao i provođenje individualnog vremena u aktivnostima. To može biti zajedničko objedovanje, odlasci u šetnje, zajednička briga oko vrta, vožnja biciklom, odlasci na izlete koje može značajno smanjiti stres svih članova u obitelji. I, za kraj imajte na umu da su za: razvoj djeteta najvažniji i najkorisniji odnosi s drugim ljudima, a ne aktivnosti. Fokusirajte se na to da izgradite dobar i kvalitetan odnos s djetetom, a ne da postanete njegov šofer.
Autorica teksta: Tatjana Gjurković, dipl. psiholog