Svako bi dijete barem jedanput trebalo na kazališnim daskama upoznati lik najpoznatijeg mačka svijeta. Dovitljivi „Mačak u čizmama“ u režiji Ivice Boban premijerno je početkom ožujka izveden u kazalištu „Žar ptica“, i još je jedanput oduševio najmlađe gledatelje. U povodu Međunarodnog dana kazališta za djecu i mlade, koji se obilježava 20.ožujka, zanimalo nas je kako ulogu dječjeg kazališta promišlja jedna od naših najpoznatijih i najnagrađivanijih kazališnih redateljica. Ivica Boban za portal Žena.hr otkriva kako je nastajao njezin "Mačak u čizmama", bajkoviti spektakl nastao po svjetski poznatom romanu Charlesa Perrault:
„Pripremnim radom i istraživanjem bavila sam se tijekom prošle jeseni. S užitkom sam ponovno zaronila u čudesni svijet mnogih bajki mog djetinjstva, pročitala niz književnih obrada Mačka, od Perraulta preko braće Grimm do današnjih dana. Posebno su mi značajne i inspirativne bile studije o značenjima bajki C. Junga i B. Bettelheima i interesantna činjenica da su Rousseau, Locke i Kant tvrdili da su bajke «pune praznovjerja i da iskrivljuju kod djece osjećaj za stvarnost». A veliki znanstvenici i umjetnici kao Ch. Dickens, H. Heine, L. Carrol, F. Shiller, A. Einstein smatraju bajke važnim poticajem za razvoj duha, mašte i njihov kreativni razvoj. Istodobno s tim istraživanjima maštala sam o budućoj predstavi u još nejasnim i fragmentarnim, ali vrlo snažnim obrisima. A tada sam tijekom četrnaest slobodnih dana krajem godine napisala i završila tekst predstave, odnosno svoju obradu Perraultove bajke. Intenzivne probe, istraživanje i rad sa glumcima na sceni trajao je oko sedam tjedana, negdje od 18. siječnja do premijere 6. ožujka.“
Što vas je potaknulo da režirate predstavu o najlukavijem mačku na svijetu? S kojom porukom, budući da često ističite kako u "svakoj predstavi želite reći nešto o sebi i o nama i o životu koji živimo danas"?
Ravnateljica Teatra Žar ptica Marija Sekelez predložila mi je prošle godine da režiram Mačka u čizmama. Kako je ta bajka jedna od najdražih moga djetinjstva i meni najzanimljivija iz europskog kulturnog naslijeđa s veseljem sam prihvatila njezin prijedlog. Ta jednostavna bajka bremenita je slojevima arhetipskih, povijesnih, ali i vrlo suvremenih značenja. Ch. Perrault je u doba vladavine kralja Louisa XIV. prema zapletu, likovima i temi preuzetoj iz usmene pučke tradicije napisao svoju bajku punu suptilnih značenja i pouka u odnosu na vrijeme u kojem je živio i ona je kroz više stoljeća doživjela tisuću prijevoda i adaptacija. Ja sam nastojala sva njena višeslojna značenja iščitati i dešifrirati iz današnje perspektive i uprizoriti je živim suvremenim kazališnim jezikom. Tako je nastala nova stara priča i naša predstava. Zadržala sam sva njena vrijedna arhetipska značenja, ali sam ih rasvjetljavala u odnosu na probleme koje živimo.
U svim bajkama, kao i u snovima duša i duh pričaju svoju autohtonu priču, a upravo mi se to u odnosu na današnje marginaliziranje duše i duhovnosti pa i istinske kreativnosti činilo posebno važnim. Kako za djecu, tako i za odrasle. U bajkama često susrećemo motiv korisnih životinja. One razmišljaju, govore i ponašaju se kao ljudi. U tim slučajevima arhetip čovjekovog duha izražen je kroz životinjsko obličje i predstavlja spontanost kretanja i aktivnosti. On čini čovjeka maštovitim i kreativnim, stalno ga potiče, otkriva mu plodonosne ideje, ispunja ga entuzijazmom i inspiracijom. Mačak u čizmama je u našoj bajci na određeni način alterego glavnom junaku, odnosno njegov potisnuti kreativni dio ličnosti i pojavljuje se u situaciji u kojoj je glavnom junaku, najmlađem sinu Marku potreban uvid, dobar savjet, razumijevanje, odluka i plan za spas. U nesreći zbog smrti oca, zlostavljanja od strane najstarijeg brata i nepravedne podjele nasljedstva, u beznadnoj i očajnoj situaciji iz koje ga može izvući samo duboko razmišljanje ili neka plodonosna ideja za djelovanje Marko je zbog tuge, gladi, napuštenosti i siromaštva nesposoban donijeti bilo koju odluku vlastitim snagama. Znanje potrebno za kompenzaciju svih tih nedaća i nedostataka pojavljuje se u obliku životinje - mačka koji mu govori «Moraš tražiti novu sreću u životu» i moraš skupiti sve svoje snage. Sabiranje snaga je svrsishodan proces, čiji je cilj prikupiti sve dijelove ličnosti u kritičnom trenutku, sve duhovne i fizičke snage, kako bi se s tom sjedinjenom snagom širom otvorilo vrata spasa i nove budućnosti. U našem slučaju mačak lišava Marka muke oko odlučivanja, on predstavlja koncentraciju duhovnih, moralnih i fizičkih snaga koje se spontano pojavljuju u duševnom prostoru izvan granica svijesti u trenutku kad svjesno mišljenje nije moguće. Koncentracija duševnih snaga bliska je i gotovo istovjetna stvaralaštvu, «kreativnoj energiji magiji» u kojoj je sve moguće, ona razvija neočekivanu moć istrajnosti, dosjetljivosti, spretnosti i čak lukavstva, koja je superiorna nad svjesnim naporom oslabljene volje i malodušja. Mačak predstavlja znanje, razmišljanje, uvid, mudrost, bistrinu i intuiciju, i posebno dobru i snažnu volju, kao i spremnost da se prijatelju pomogne i izvuče iz nevolje. Eto to su neke bitne odrednice i poruke naše predstave u odnosu na život i probleme koje danas živimo. Upravo kao što kraljevski dvor, ishitrena moda, «diktat trenda i brenda», zao div-tiranin i čarobnjak odgovaraju na određeni način svim negativnim društvenim, a često i roditeljskim predstavama u magičnom svijetu nesvjesnog.
"Mačak u čizmama" imao je premijeru u Gradskom kazalištu "Žar ptica"; kojoj je publici namijenjen, djeci koje dobi, te kakve su njihove prve reakcije na ovu bajkovitu kazališnu predstavu? Što je poruka odraslima, ako ju prepoznaju?
Reakcije djece su izvanredne i djeca jako vole predstavu. Gotovo da su njome opčinjena. Predstava je ponajprije namijenjena djeci od pet godina na dalje, dakle starijem predškolskom uzrastu i svim osnovnoškolcima. Bajke su priče u kojima je sve moguće, u kojima žive vještice i divovi, a junak ili junakinja uvijek prolazi kroz jednu ili više kušnja ili opasnosti, priče obiluju strašnim scenama i stanjima, da bi završile sretnim krajem. Djeca trebaju bajke kako bi se lakše suočila i prevladala svoje strahove, konflikte i teškoće odrastanja, strah od napuštenosti, samoće i beznađa ili niz konflikata u procesu sazrijevanja i integracije ličnosti kao primjerice onaj između nagona i razuma, mašte i realnosti. Bajke arhetipskim jezikom mašte, fantazije i snova, a posebno u teatru komuniciraju sa djecom na svjesnom i podsvjesnom nivou i pružaju im nadu i vjeru da će sve dobro završiti i za njih, da se ne trebaju bojati bilo koje vrste «čudovišta» iz njihovih stvarnih života ili snova. Za djecu je posebno važan sretan kraj svake bajke, da su svi junaci, kraljevne i kraljevići na kraju sretni, veseli i mladi i da dugo, dugo žive, pa i do danas, i da su sve zle maćehe, proždrljive vještice, bezdušne polusestre, divovi i zli čarobnjaci zasluženo kažnjeni. Ili «koliko god to izgledalo naivno, princ i princeza koji se na kraju bajke vjenčaju, naslijede kraljevstvo i vladaju u miru i sreći za dijete simboliziraju najvišu mogućnost postojanja. Jer i dijete želi uspješno i mirno upravljati svojim kraljevstvom – vlastitim životom uz najpoželjnijeg partnera koji ga neće napustiti». (B. Bettelheim: Značenje bajki)
Posebno me veseli što prema dosadašnjim reakcijama u predstavi uživaju i ona najmanja djeca, a na poseban način i odrasli. A to sam i željela, kreirati predstavu « za dječju dušu u svima nama, bez obzira na dob i starost». Svatko iščitava i komunicira sa predstavom na njemu svojstvenim slojevima značenja. Predstava je živa i dinamična, a kako sam je radila na temelju iskustva najbolje pučke kazališne tradicije, osim visprene igre i glume u njoj ima i puno plesa, pjevanja i mačevanja. I vrlo je zabavna.
Koliko ste se tijekom redateljske karijere posvetili predstavama za djecu predškolske dobi i mlade?
Ako izuzmem teatar posvećen najmlađima koji sam u okviru istraživanja uličnog teatra sa Kazališnom radionicom Pozdravi ostvarila tokom niz odigranih predstava na ulicama i trgovima u Dubrovniku, ovo mi je prva predstava koju sam radila u teatru za djecu starije predškolske dobi. Prije toga sam u teatru radila samo još u ZKM-u “Koko u Parizu” za nešto stariju djecu. Međutim jedno vrijeme sam intenzivno i puno radila sa djecom svih uzrasta niz manjih predstava koje su nastale u okviru različitih kazališnih radionica i seminara (Novigradsko proljeće, rad sa gluhonijemom djecom, sa prognanom djecom iz Vukovara, sa maloljetnim delikventima…) A mnoge moje predstave koje nisu bile rađene isključivo za mlade imale su izvanredan recepciju srednjoškolaca i mlade publike koja ih je znala gledati i po nekoliko puta (na pr. sve predstave ostvarene sa Kazališnom radionicom Pozdravi, zatim “Kako sada sada stvari stoje” u ITD-u, “Antigona” u HNK u Varaždinu ili predstava koja još danas igra u Exitu “Kako misliš mene nema”…) A i na Akademiji radim sa vrlo mladim ljudima, taj rad me uvijek inspirira i veseli i često iz tog rada nastane i nova predstava koja ima uvijek izvanrednu recepciju mladih.
U čemu je važnost dječjeg kazališta? Koliko se ono promijenilo i njegova uloga u modernom svijetu interneta, globalizacije i novih medija?
Smatram da kazalište za djecu, upravo u vrijeme interneta i globalizacije postaje sve važnije i neophodnije jer ga ne može nadomjestiti niti jedan novi medij. U vrijeme sve veće otuđenosti i osamljenosti, kao i raznih virtualnih svjetova i komunikacija, kazališni čin i neposredna živa komunikacija izvođača i malih gledatelja koji postaju i aktivni sudionici kazališnog čina nenadoknadiva je. I djeca to prepoznaju. Možda su se promijenile neke teme ili načini kazališne ekspresije i jezika, no temeljna bit kazališne magije, su igre i kreacije ostala je ista. I upravo zato kazalište za djecu treba promišljati i stvarati sa velikom odgovornošću, ozbiljnosti i posvećenošću. Tako sam radila i “Mačka”.
I "Koko u Parizu" na neki način progovara o odrastanju u novim, tehnologijom i otuđenošću, obilježenim uvjetima, predstava je dobila brojne nagrade, kako na nju gledate nakon 50.jubilarne izvedbe?
U “Koku” je snažno konfrontiran taj virtualan svijet putovanja internetom ili brzim prometnim sredstvima sa putovanjima duha u prostorima snova, kreacije i mašte. Sretna sam da je ta predstava naišla na tako topao i prisan odnos s djecom i mladim gledateljima. I da im tako puno znači. A vole je i odrasli, oni koji su uz Koka, kada je nastajao, odrastali. I ta predstava postala predstava i za djecu i za odrasle.
Možete li najaviti što pripremate nakon "Mačka.."? kakvu novu predstavu?
Nakon predstave “I konje ubijaju zar ne?” pripremam novu predstavu domaćeg pisca za HNK u Zagrebu. Sada sam u dogovorima sa upravom kazališta oko naslova i teme tog projekta, pa ga još ne mogu imenovati!
Što bi bila Vaša poruka djeci u povodu Međunarodnog dana kazališta za djecu i mlade?
Neka maštaju, crtaju, pišu, pjevaju, neka se druže i igraju. A pozivam ih sve i u kazalište i posebno na predstave “Mačak u čizmama” i “Koko u Parizu”, a srednjoškolce i mlade na predstavu ”Kako misliš mene nema”.
(M.G.)