" U odnosu na cjelokupan proces govorno-jezičnog razvoja, sličnosti je daleko više nego razlika. Uzevši u obzir neka istraživanja koja su proučavala govorno-jezični razvoj djevojčica i dječaka, nisu otkrivene očite razlike koje bi se moglo povezati isključivo s utjecajem spola. Međutim, u pojedinim specifičnim vještinama uočene su blage razlike. Jedna od najznačajnijih razlika je u stilovima jezičnog razvoja. Istraživanja su pokazala da oko 60 posto dječaka ima ekspresivni stil usvajanja jezika, a 80 posto djevojčica referentni stil. Tako, djevojčice u početku, vole igre imenovanja i pokazuju veću razgovijetnost, odnosno preciznost u izgovoru od dječaka te imaju bogatiji rječnik imenica.

Primjerice, istraživanja mozga odraslih osoba su pokazala da žene imaju bolju povezanost onih dijelova mozga koji upravljaju emocijama i govorom. Kao rezultat žene (i djevojčice) lakše verbalno izražavaju svoje osjećaje. Možda je s time lakše i povezati rezultate istraživanja koja su pokazala da djevojčice ranije od dječaka počinju upotrebljavati riječi koje opisuju emocije (tužna, sretna, sviđa mi se, volim). Te razlike ne moraju biti nužno genetski uvjetovane, već povezane sa stilom odgoja i različitim ponašanjem roditelja prema dječacima i djevojčicama jer su majke sklonije govoriti sa svojim kćerima o osjećajima. S time je vjerojatno povezano i to da su djevojčice sklonije rješavati problemske situacije verbalno, a dječaci akcijski. Tako, primjerice, predškolske djevojčice mogu jedna s drugom raspravljati o rješenju problema i tražiti pomoć od drugih. Međutim, ta razlika može biti uvjetovana odgojem i kulturalnim stavom prema spolovima. A to znači, da na mnoge razlike, barem djelomično, utječu roditelji.

Jedno istraživanje, koje je proučavalo roditelje, većinom majke, u ophođenju s njihovim dvogodišnjacima i trogodišnjacima, otkrilo je nevjerojatne razlike. Uočeno je da roditelji razgovaraju drugačije s djevojčicama i dječacima. U interakcijama sa kćerima, majke postavljaju više otvorenih pitanja, upotrebljavaju više govora usmjerenog na dijete i obraćaju im se dužim i kompleksnim rečenicama. S djevojčicama općenito, malo više razgovaraju, nego s dječacima i imaju čišći izgovor.

Druga su istraživanja, pak pokazala da s malim dječacima roditelji najaktivnije razgovaraju u situacijama igre, dok s djevojčicama u drugim okolnostima, primjerice u situacijama traženja pomoći. Kada razgovaraju s dječacima tijekom igranja, roditelji imaju tendenciju govoriti u stilu "ovdje i sada", a to znači da je njihov jezik automatski manje složen i manje apstraktan. Takav jezik je više ekspresivan jer opisuje radnje koje se događaju tijekom igranja, s naglaskom na interakciju. U takvim neformalnim situacijama, roditelji su manje skloni jasnijem izgovoru. Kada razgovaraju s djevojčicama u situacijama van dječje igre, majke se služe složenijim jezikom koji uključuje opis osjećanja, imenovanje itd.

Svakako se moramo osvrnuti i na utjecaj različitih vrste igara koje igraju dječaci i djevojčice, U većini slučajeva, djevojčice se najviše igraju lutkama, što podrazumijeva veću upotrebu jezika, postavljanje pitanja i češće imenovanje tijekom igre. Kod dječaka, u igri s vozilima i konstrukcijskim igračkama, veća je sklonost upotrebi ekspresivnog jezičnog stila i bučnih zvukova.

Sve navedeno (način roditeljskih interakcija s djecom i vrste igranja) slobodno se mogu prihvatiti kao jedno od objašnjenja ranije spomenutih razlika u jezičnim stilovima i pojedinim jezičnim vještinama između dječaka i djevojčica. Pošto način interakcije, između ostalog ovisi o roditeljima, svjesno utječite na njega, odnosno izlažite svoje kćeri i/ili sinove širokom rasponu govorno-jezičnih situacija (tijekom igranja i ostalih životnih aktivnosti) te se s njima u tim situacijama ophodite raznovrsno.