Dugo je godina radila kao lektor, redaktor i novinar u svim većim novinskim redakcijama („Večernji list“, „Arena“, „Obzor“, „Republika“, „Vjesnik“, Styria…), te kao suradnica u mnogim izdavačkim kućama, a sada je samostalna umjetnica – književnica.

Nadahnuta svojom djecom, dosad je napisala dvjestotinjak priča za najmlađe koje su objavljivane u “Vjesniku” i više romana za djecu „Upomoć, mama se smanjila“ (2003.), „Janko među dinićima“ (2004.), „Kika i tajna uklete kuće“ (2014.), „Puhni u jedra“ (2014.), koji je ušao u uži izbor za nagradu „Grigor Vitez“. Roman „Mali krapinski pračovjek Babu“ (2012.) nagrađen je nagradom „Mato Lovrak“ i stimulacijom Ministarstva kulture.

Njezin roman „Krugovi na vodi“ nagrađen je nagradom „Grigor Vitez“ 2016., finalist je nagrade „Mali Princ“ i izabran je za nacionalni kviz za poticanje čitanja. Roman „iz starog Rima“ „Andautonac“ bilo je finalist nagrade Grigor Vitez i već je mjesecima među najčitanijim romanima u hrvatskim knjižnicama.

Osim romana, piše i scenarije za televizijske serije, napisala je i scenarij za dugometražni igrani film „Čarobni šešir“ koji još nije realiziran,a priče koje su ga nadahnule objavljene su u dvije knjige „Šešir od snova“ i „Šešir od snova 2“. Članica je Društva hrvatskih književnika i urednica biblioteke Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, te jedna od urednica časopisa „Književnost i dijete“ Društva hrvatskih književnika.

Ovaj put, povod našeg intervjua s književnicom Snježanom Babić Višnjić je jedna vrlo zanimljiva radionica za djecu “Pričoslovnica” koju će u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu ove jeseni održati upravo naša sugovornica. Kako potaknuti djecu na pisanje, koliko su priče i čitanje za djecu važne za njihov rast i razvoj, u kakvom je stanju dječja književnost i sl. samo su neke od tema kojih smo se dotakli u našem razgovoru.

Na početku, recite nam kome je “Pričoslovnica” namijenjena i o kakvoj je radionici zapravo riječ?

“Pričoslovnica” je radionica namijenjena djeci osnovnoškolskog uzrasta. Postavili smo si vrlo ambiciozan i širok okvir od prvog do osmog razreda, misleći pritom na međugeneracijsku senzibilnost među djecom. Jednostavnije je uvijek raditi s djecom iste dobi, ali meni osobno je uvijek izazovnije spojiti djecu različitog uzrasta koji pritom potiču jedni druge na rast i razvoj. Radionica pisanja za osnovnoškolce namijenjena je podjednako onim malenima s velikim spisateljskim ambicijama kao i onima koji samo žele bolje baratati jezičnim alatima, od riječi do teksta, toliko da se mogu izraziti riječima i oblikovati svoju misao u poruku.

Trebaju li djeca ispunjavati neke preduvjete prije negoli se upišu na ovu radionicu?

Ne razmišljamo da će svi koji upišu radionicu postati pisci, ali na kraju krajeva, zašto i ne bi postali. Djeca ne trebaju ispunjavati nikakve preduvjete, iako radionicu većinom polaze djeca koja vole pisati. Već unaprijed nam dolaze oni koji su pokazali ljubav prema pisanju, imaju potrebu za pisanjem, bujnu maštu, vole se pismeno izražavati. Prihvaćamo svu djecu i radimo sa svima. Pisanje je jedan od darova koji malo ljudi uspije osvijestiti i nauči ga koristiti za svoju dobrobit.

Kakva su Vaša iskustva s djecom, odnosno koliko su djeca (ne)vješta u pismenom izražavanju?

Vješta ili nevješta – to je uvijek uvjetno. Oni koji imaju više samopouzdanja i koji su se već navikli lijepo izražavati, teško će ponekad primiti to da im nedostaje znanja kako bi naučili disciplinirati svoje misli i oblikovati ih u nešto suvislije. Zapravo, to vam je poput vrtlarenja. Hoćete li dopustiti da jedan grm nekontrolirano raste zbog toga što je divan i divno raste ili ćete ga u proljeće ipak malo oblikovati, prilagoditi okruženju i potaknuti mu daljni rast? Tako se treba ponašati sa svim talentima i darovima koji su nam dani u životu. Nijednoga ne treba pustiti da nekontrolirano buja. Sa svakim treba raditi i svakoga treba oblikovati kako bi uspješno iskoristio sve svoje potencijale.

Kako potaknuti dijete da piše? Kako je uopće zamišljena radionica pisanja za najmlađe?

Radionica je zamišljena kao osvještavanje koje bi djecu trebalo naučiti da počnu gledati svijet oko sebe. Najmlađi ne bi trebali biti toliko fokusirani samo na svijet svoje mašte koja je nekima bujnija, a nekima baš i nije, nego na sve ono što ih okružuje. Na radionici ih osvještavamo da postoje različiti stilovi pisanja koji se međusobno razlikuju i potičemo ih da se njima služe. Kad djeca počnu pisati, u svojoj kreativnosti i maštovitosti, uvijek me ugodno iznenade svaki put. Primjerice, među desetak djece, nađu se barem tri bisera koji su nevjerojatno talentirani za pisanje.

Koji su to alati od zanata koji priču čine zanimljivom?

Kao prvo, čitatelj se mora prepoznati u priči. Najviše volimo priče koje nam “sjednu” po senzibilitetu. Priča mora biti jasna u vođenju, moramo jasno voditi misao tj. biti svjesni toga da će netko tu priču čitati. Ona mora biti jasna i nekoj trećoj osobi, nekome tko autora ne poznaje te zanimljiva na više razina - na razini priče, stila, odabira riječi. Svaka priča mora na neki način korespondirati s čitateljem, uspostavljati vezu. Kad pišemo, moramo biti svjesni kome pišemo, znati tko je uopće naša publika da bismo znali napisati priču za nju.

Kad pišete za djecu, kako najčešće započinjete s pričom?

Kada pišem za djecu počinjem od nekog središnjeg motiva i poruke koju želim prenijeti. U mom prvom romanu “Upomoć, mama se smanjila” osnovna misao vodilja mi je bila velika distanca u komunikaciji između “malih” i velikih.” Često sam viđala oko sebe mame i djecu koji se međusobno ne razumiju, što je bio okidač za nastanak ovog romana. Djeca se moraju prepoznati u priči, ali i doživjeti je kao nešto što ih zabavlja, primjerice, kao da gledaju neki dobar film, prilagođen njihovoj dobi.

Koliko i kako su priče za djecu i čitanje od najranije dobi važni za njihov rast i razvoj?

Jako su važni, i to ne samo za djecu. I nama odraslima trebaju priče jer smo mi takva vrsta, koja ne može bez priča. Kad su u pitanju djeca, potreba za pričama kod njih je još i važnija. Priče oblikuju njihove misli, a te misli, bilo one dobre ili loše, utječu i na razvoj. Na kraju krajeva, priče razvijaju sposobnost razmišljanja. Da bi se naš mozak razvijao, da bismo postigli neku puninu svojih mogućnosti, mentalnu i misaonu, moramo čitati i tu su priče nezamjenjive.

Spomenuli ste da od malih nogu moramo odgajati djecu čitače. Možete li nam objasniti što ste pod tim mislili?

Za čitanje je najvažnija disciplina. To napomenem svoj djeci svaki put kad kažu da nemaju vremena za čitanje. Svaki dan, jedna, dvije ili tri pročitane stranice knjige od djeteta će stvoriti čitača. Nijedna druga umjetnost se ne može usporediti s čitanjem. Na primjer, slike koje počnete oživljavati tijekom čitanja različite su u glavi svakog čitača. Što to znači? Opisana kuća u nekoj priči jednu će djevojčicu podsjetiti na kuću njezine bake, a nekog pak dječaka na kuću iz susjedstva. Nitko ne stvara sasvim istu priču u glavi tijekom čitanja. Svatko na temelju svojih iskustava viđenoga stvara svoju verziju i zato je čitanje individualno i neponovljivo.

Kako potaknuti djecu na čitanje?

Sigurno ne tako da im kažemo da moraju čitati. Djeci moramo pokazati kako knjiga može postati dio njihova iskustva. Jako je važno što ćemo djeci ponuditi od najranije dobi i zbog toga uvijek savjetujem roditeljima da pripaze što će djeca čitati. Prije nego što roditelj djetetu ponudi knjigu, bilo bi dobro da se i on sam s njom upozna tj. da je pročita. Kad je u pitanju odabir knjiga za djecu, uvijek je dobro slijediti i reference stručnjaka.

Je li teško privući i zadržati djetetovu pažnju tijekom čitanja?

Uopće ih nije teško privući. Na jednom sam gostovanju žamor stotinu prvašića riješila vrlo jednostavno – pričom. Počela sam pričati priču i odjednom je nastao muk. Djeca vole priče i tko god kaže drukčije, taj ne govori istinu. Problem je što su djeca izložena raznoraznim izazovima koji im odvlače pažnju pa se stječe dojam da su nezainteresirana.

Koliko je teško pisati za najmlađe?

Najmlađi su itekako zahvalni kad im se obraćate. Trebamo se samo prisjetiti spektra razmišljanja dok smo bili njihove dobi. Oni će vrlo rado razgovarati o svojim problemima ako ih se pita i ako vide da ih netko sluša. Djeca dolaze sa stvarnim problemima, traže savjet. Sve su fabule, barem kad su moje u pitanju, put prema nekim rješenjima. Nastojim knjigom dati jedno moguće rješenje ili dva do tri, ali i djecu izazivam da nađu svoja rješenja kako bi lakše shvatili različite životne mogućnosti.

U kakvom je stanju hrvatska dječja književnost? Postoji li ona uopće, koliko se za nju uopće brine, je li ona na neki način nevidljiva?

Odgovorno tvrdim da je dječja književnost življa od književnosti za odrasle, ali je medijski zanemarena. Društvo hrvatskih književnika za djecu i mlade pokrenulo je tri natječaja za pisce za djecu i mlade. Ove godine smo održali četvrti ciklus natječaja “Zvonko” za neobjavljeni roman. Na svaki nam natječaj dođe minimalno 40 rukopisa, a jedne smo ih godine imali čak 80. Ljudi jako mnogo pišu za djecu, ali su nevidljivi jer ne mogu, među ostalim, doprijeti do medija. Nitko se ne oduševljava dječjim piscima i ne daje im mjesta u medijima, pa čak ni onda kada za svoja djela dobivaju velike nagrade. Društvo književnika za djecu i mlade u proteklih je nekoliko godina izdalo više od 50 naslova i neopisivo nam je drago da imamo toliko veliku navalu pisaca. Veliki pak izdavači ne mare mnogo za književnost za djecu, drže se samo lektire i ne prepoznaju vrijednost jer u dječjem izdavaštvu ne vide financijsku korist. Na objave dječjih knjiga zna se čekati i po nekoliko godina.

Što Vas najviše raduje u radu s djecom?

Najviše se veselim susretima s djecom. Uvijek u zadnjoj klupi ima netko tko ne voli čitati i tko stalno nešto dobacuje. Mene najviše takvi intrigiraju: što oni skrivaju, skrivaju li uopće nešto, što se to u njima krije, a da još nisu pokazali? Prilikom gostovanja u jednoj riječkoj školi gdje sam čitala ulomke iz svog romana, jedan dečko mi je neprekidno nešto dobacivao. Međutim, kako sam odmicala s čitanjem priče, tako sam primijetila da mu sve više i više s njom zaokupiram pažnju. Kad sam završila s pričanjem, taj isti dječak je došao do mene, rekao mi da sam sjajna spisateljica i da bi želio kupiti moju knjigu. Ja sam mu knjigu darovala, a njegova zainteresiranost za knjigom i čitanjem mi je bila najveća nagrada koju sam u tom trenutku mogla dobiti.