Dugo je godina radila kao lektor, redaktor i novinar u svim većim novinskim redakcijama („Večernji list“, „Arena“, „Obzor“, „Republika“, „Vjesnik“, Styria…), te kao suradnica u mnogim izdavačkim kućama, a sada je samostalna umjetnica – književnica.
Nadahnuta svojom djecom, dosad je napisala dvjestotinjak priča za najmlađe koje su objavljivane u “Vjesniku” i više romana za djecu „Upomoć, mama se smanjila“ (2003.), „Janko među dinićima“ (2004.), „Kika i tajna uklete kuće“ (2014.), „Puhni u jedra“ (2014.), koji je ušao u uži izbor za nagradu „Grigor Vitez“. Roman „Mali krapinski pračovjek Babu“ (2012.) nagrađen je nagradom „Mato Lovrak“ i stimulacijom Ministarstva kulture.
Njezin roman „Krugovi na vodi“ nagrađen je nagradom „Grigor Vitez“ 2016., finalist je nagrade „Mali Princ“ i izabran je za nacionalni kviz za poticanje čitanja. Roman „iz starog Rima“ „Andautonac“ bilo je finalist nagrade Grigor Vitez i već je mjesecima među najčitanijim romanima u hrvatskim knjižnicama.
Osim romana, piše i scenarije za televizijske serije, napisala je i scenarij za dugometražni igrani film „Čarobni šešir“ koji još nije realiziran,a priče koje su ga nadahnule objavljene su u dvije knjige „Šešir od snova“ i „Šešir od snova 2“. Članica je Društva hrvatskih književnika i urednica biblioteke Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, te jedna od urednica časopisa „Književnost i dijete“ Društva hrvatskih književnika.
Ovaj put, povod našeg intervjua s književnicom Snježanom Babić Višnjić je jedna vrlo zanimljiva radionica za djecu “Pričoslovnica” koju će u Centru za kreativno pisanje (CeKaPe) u Zagrebu ove jeseni održati upravo naša sugovornica. Kako potaknuti djecu na pisanje, koliko su priče i čitanje za djecu važne za njihov rast i razvoj, u kakvom je stanju dječja književnost i sl. samo su neke od tema kojih smo se dotakli u našem razgovoru.
Na početku, recite nam kome je “Pričoslovnica” namijenjena i o kakvoj je radionici zapravo riječ?
Trebaju li djeca ispunjavati neke preduvjete prije negoli se upišu na ovu radionicu?
Kakva su Vaša iskustva s djecom, odnosno koliko su djeca (ne)vješta u pismenom izražavanju?
Kako potaknuti dijete da piše? Kako je uopće zamišljena radionica pisanja za najmlađe?
Koji su to alati od zanata koji priču čine zanimljivom?
Kad pišete za djecu, kako najčešće započinjete s pričom?
Koliko i kako su priče za djecu i čitanje od najranije dobi važni za njihov rast i razvoj?
Spomenuli ste da od malih nogu moramo odgajati djecu čitače. Možete li nam objasniti što ste pod tim mislili?
Kako potaknuti djecu na čitanje?
Je li teško privući i zadržati djetetovu pažnju tijekom čitanja?
Koliko je teško pisati za najmlađe?
U kakvom je stanju hrvatska dječja književnost? Postoji li ona uopće, koliko se za nju uopće brine, je li ona na neki način nevidljiva?
Što Vas najviše raduje u radu s djecom?