. Iako su moderne tehnološke igračke poput računala i računalnih igara, tableta i pametnih telefona zavladale dječjim svijetom, tehnološke "igračke" znatno su manje efektne u razvoju logičkih vještina kod predškolaca.
Vještine poput ranog učenja geometrije i geometrijskih oblika u fizičkim igrama, kod djece mogu stvoriti znatnu prednost prije polaska u školu naspram djece čije se učenje nije zasnivalo na takvoj vrsti igre. Osim toga, shvaćanje i razumijevanje prostora, mogućnost vizualiziranja i smještaja objekata u stvarnom okruženju važno je zbog razvoja mozga i kasnijeg shvaćanja matematike i logičkih procesa. Upravo igranje kockama i slaganje puzzli pomaže djeci u shvaćanju raznih prirodnih procesa. Još kad se roditelji pridruže u igri slaganja i razgovaraju s djetetom o oblicima, prostoru i samom slaganju, "igra" dobiva puni smisao, a dječji mozak velik potencijal napretka.
Kada u igri primjerice djetetu skrenete pozornost na veličinu kocke ili boju i poziciju i usporedite je s drugom kockom ili predmetom, dijete ima priliku shvatiti značenje uspoređivanja i razlika. Poželjno je da su roditelji u igri poput televizijskih sportskih komentatora te cijelo vrijeme vode razgovor putem direktnih uputa i naracije, a dijete će samo slušajući uživati u igri i "upijati" novostečeno znanje.
Osim toga, igra s roditeljima, braćom i sestrama ili drugim članovima obitelji pomaže u stjecanju socijalnih vještina, ali i u verbalnoj nadogradnji. Roditelji kroz priču u igri upotrebljavaju brojne nove i djetetu do tada nepoznate riječi koje će povezati s predmetima koji se oko njega nalaze i pritom višestruko profitirati. Takav odgovor od elektronskih igračaka, barem za sada, dijete ne može dobiti. Iako i pametne igračke imaju mnoge prednosti, znanstvenici smatraju kako one ne mogu pružiti djetetu dovoljno edukacije i objašnjenja kao što mu pruža interakcija s drugim ljudima.
Djeca moderne, elektronske igračke zapravo shvaćaju isključivo kao zabavu jer pružaju im različite "šarene" sadržaje i svakako ih "zaposle" i okupiraju na određeno vrijeme. Kroz više istraživanja je dokazano da djeca najviše uče kroz direktnu komunikaciju s roditeljima ili drugim "stvarnim" osobama.
Znanstvenici su također došli do zaključaka kako djeca koja provode mnogo vremena ispred ekrana, bilo da je to računalo, televizor ili tablet, imaju poremećaj pažnje, manju sposobnost čitanja i komunikacije u usporedbi s djecom koja se igraju tradicionalnijim igračkama.
Američka Akademija Pedijatra 2013. izdala je studiju u kojoj preporučuje zabranu korištenja bilo kakvih ekrana djeci mlađoj od 2 godine, dok za one nešto starije boravak pred ekranom trebalo bi ograničiti na jedan do dva sata dnevno.
Pojedini liječnici i psiholozi smatraju kako je u redu koristiti i moderne igračke, no dakako u ograničenom vremenskom trajanju i to samo kao dodatak tradicionalnim igračkama i načinima učenja.
Osim kockica i puzzla, pedijatri savjetuju kako je dobro da se djeca igraju i u igri isprobavaju različite aktivnosti i situacije, poput igre u dječjoj kuhinji, akcijskim junacima, lutkama i slično.
Ako djeca razviju određene sposobnosti i znanja u ranoj dobi ona će ih pratiti i tijekom različitih situacija u životu. Ako dijete primjerice zavoli slagati kocke i pritom stekne zanimanje za oblike i prostor očekivano je da će ga to zanimanje pratiti i tijekom kasnijeg života, a vjerojatno i karijere. Znanstvenici smatraju kako je tu riječ o kumulativnom efektu učenja, a znanje, vještine i sposobnosti se samo povećavaju s godinama.