Neki djecu pošalju u kut, neki ih pošalju u sobu, neki imaju poseban stolčić na kojem se treba mirno sjediti, neki traže od djece da u hodniku nabroje do 30 i potom se vrate. Ukratko, kada mališan prekrši neko pravilo ponašanja, roditelj ga izolira na onoliko minuta koliko dijete ima godina te traži od djeteta da malo razmisli o tome zašto je na ovaj način kažnjeno. Kada vrijeme istekne roditelj bi trebao porazgovarati o čitavoj situaciji s djetetom, ukazati na loše i dobro te potom zagrliti dijete, dati pusicu i krenuti dalje. Zvuči jednostavno, zar ne?
No mnogi roditelji kažu da im ni ova metoda ne pomaže u discipliniranju mališana. Sada je neučinkovitom proglašavaju i stručnjaci.
Kada dijete pošaljemo u sobu, poruka koju ono dobiva je: "Ne odobravam ono što ti jesi u ovom trenutku, odnosno kada napraviš pogrešku ne želim te blizu sebe", kaže autorica nove knjige o roditeljstvu "Duck Tape Parenting", Vicki Hoefle. Umjesto "time out" metode, ona smatra da je s djetetom puno bolje razgovarati na licu mjesta, odmah nakon što se loše ponijelo. Razgovor treba biti o tom konkretnom slučaju, bez izgona djeteta i nabijanja osjećaja krivnje.
Nadalje, Vicki Hoefle kaže da protjerivanjem djeteta na "odmor" roditelji gube izvrsnu priliku da djetetu na miran način kažu: "Je li ti ovo sad uspjelo što si izveo? Možeš li ovakvim ponašanjem doći do svog cilja?". Ovakvim pristupom djetetu pružamo priliku da samo procijeni svoje ponašanje. Taj pristup je puno važniji za mentalno i emocionalno zdravlje djeteta od recepta ako-budeš-zločest-ići-ćeš-u-kut.
Obzirom da se ova metoda primjenjuje najčešće kod mališana do 5 godina starosti, govorimo o skupini djece koja razvojno još ne mogu u samoći svoje sobice ili u kutu na strukturirani, smisleni način doista razmisliti što su učinili krivo. Stoga su minute provedene u "hlađenju" ili "odmoru" ili "time outu", zapravo uludo potraćeno vrijeme. Metoda postaje još neučinkovitija kod djece starije od 6 godina.
U mnogim slučajevima djeca jednostavno odbijaju "odslužiti" kaznu. Negoduju, vrište, plaču i prije no što su otišli sjesti na kazneni stolčić ili u sobu. Nerijetko sjednu na nekoliko sekundi, a potom se frustrirani dižu i odbijaju razmisliti o tome što su upravo učinili. Tu roditelj upada u vlastitu zamku. Ako pokuša fizički prisiliti dijete da sjedne ili ode u izolaciju, vrlo brzo će se naći u situaciji da po stanu ili kući ganja 4-godišnjaka i prisiljava ga na nešto što očito nije uopće učinkovito. U tim trenutcima u drugi plan pada uzrok tj. loše ponašanje i nedisciplina zbog kojeg je do kažnjavanja "time outom" i došlo, a roditelj se baca u situaciju da prisiljava dijete da odradi "odmor" iako ono kognitivno tj. mentalno i razvojno to uopće nije spremno učiniti, jer je jednostavno premaleno da iz situacije nešto smisleno nauči.
Ima li ikakve koristi u metodi "time outa"?
Neki pedagozi i psiholozi smatraju da ova metoda može biti dobra i učinkovita ako se koristi na pravilan način i u situacijama koje su za nju pogodne.
Mnogo bolji način odgoja je, i u tome se slažu gotovo svi koji rade s djecom, djetetu jasno, jednostavnim i kratkim rečenicama, unaprijed kazati što od njega očekujete. Isto tako, dijete unaprijed treba znati da ako se to očekivanje ili pravilo prekrši, da postoji takva-i-takva kazna. Npr. Očekujem/želim da nakon igranja pospremiš igračke. Ako ih ne pospremiš nosim ih u podrum i nećeš se tri dana imati s čime igrati.
Ovdje se radi o provođenju discipline koja ujedno djecu uči:
- da imaju pravo raditi što žele (npr. igrati se), ali i obavezu raditi ono što se treba učiniti (pospremiti igračke),
- da nepoštivanje unaprijed dogovorenih pravila ima i svoje posljedice,
- da ga poštujete jer se nastojite s njime unaprijed dogovoriti i dati mu izbor,
- da ćete ga kazniti kao što ste se dogovorili, ali da to ne znači da ga ne volite.