. Prema teoriji privrženosti, dijete koristi roditelja kao sigurnu bazu, početnu točku od koje istražuje svijet pri čemu, s vremena na vrijeme, dijete provjerava dostupnost roditelja. U situacijama koje predstavljaju prijetnju za dijete (poput gladi, buke, nepoznate situacije), potreba za roditeljem se aktivira te dijete traži zaštitu.
Stil privrženosti ovisi o roditeljskoj sposobnosti da uoči djetetovu potrebu za bliskošću s njim te o osjetljivosti na nju. Teorija privrženosti smatra da dijete od doba dojenaštva nadalje formira unutarnji radni model koji uključuje internalizacije i reprezentacije glavnih aspekata odnosa sa roditeljem. Drugim riječima, dijete na osnovi roditeljske sposobnosti uočavanja što ono treba i odgovaranja na to, gradi sliku o sebi kao biće koje (ni)je vrijedno roditeljske ljubavi i pažnje, te donosi zaključke da li je roditelj voljan i sposoban zadovoljiti njegove potrebe kada se pojave.
Unutarnji radni model ispočetka služi za interpretaciju i kao vodilja u komunikaciji s roditeljima. Kako dijete odrasta taj unutarnji radni model služi za gradnju odnosa s drugim ljudima.
Postoje četiri tipa privrženosti između djeteta i majke: sigurna, anksiozna-izbjegavajuća, anksiozna-opiruća i dezorganizacijsko-kontrolirajuća privrženost. Budući da su majke one koje najčešće najviše vremena provode s djetetom tijekom njegove prve godine života, dijete u odnosu na nju razvija primaran stil privrženosti koji ima najjači utjecaj na djetetov razvoj. S drugim bliskim osobama, dijete također može razviti privrženost, čak i različit stil, međutim najjači utjecaj imat će primarna osoba tj. majka.
Ukoliko majka adekvatno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, ona omogućuje djetetu sigurnu osnovu na temelju koje ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine sučeljavanja sa stresom. Kvalitetna briga od strane majke (roditelja) omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava prihvaćenim i voljenim. Druge ljude dijete će doživljavati kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne, na koje se može osloniti i s kojima može biti blizak. Pod kvalitetnom brigom podrazumijevamo čestu interakciju s djetetom, prihvaćanje djeteta i njegovog temperamenta, poštujući ga, a ne pokušavati ga prilagoditi vlastitom ritmu i temperamentu. Takav roditelj postavlja razumne granice, dosljedan je u provođenju istih te sudjeluje u djetetovom istraživanju svijeta putem igre. Da bi roditelj pomogao djetetu da nauči kako svijet funkcionira kritizira njegovo ponašanje, a ne njegov temeperament.
Roditelj koji se ponaša na opisan način razvija s djetetom sigurnu privrženost. Unutarnji radni model za to dijete uključuje bazično povjerenje u roditelja da će biti dostupan, osjetljiv i koristan u zadovoljavanju njegovih potreba. U novim situacijama dok je majka prisutna, ta će djeca istraživati, a na odvajanje od majke reagiraju s manje straha. U nepoznatoj situaciji, kao što je to ostajanje sa dadiljom po prvi puta, ta će djeca plakati i biti uznemirena jer je roditelj otišao. Međutim, dadilje će ih moći utješiti jer dijete ima povjerenja u odrasle osobe. Također, moći će ih zainteresirati s igračkama koje su ponuđene jer se osjećaju dovoljno sigurno da se slobodno upuste u istraživanje. Kada se majka vrati, reagirat će s plačem jer se sjetilo da je bilo ostavljeno. Ali kada završi početno razdoblje prilagodbe na novu situaciju, ta će se djeca veseliti povratku roditelja.
Djeca koja su sigurno privržena u roditelja, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje rješavaju probleme i imaju bolje odnose s vršnjacima. Pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što sve rezultira adekvatnim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi. Oko 55-65% djece razvije opisani stil privrženosti s primarnim roditeljem.
Anksiozna - izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Takve majke govore o bebi toplim riječima, igraju se s njom, vode računa o hranjenju i spavanju, no često odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne osjećaju se dobro kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću. Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima i postaju uznemirena samo kad ostanu sama. U situaciji kao što je ostajanje u vrtiću po prvi puta, ta će djeca pokazati malu uznemirenost pri odvajanju od roditelja. Stupanj njihove separacijske anksioznosti biti će nizak. Ta djeca će brzo početi igrati s igračkama.
Pri povratku roditelja, izbjegavat će ga nastavljajući se igrati s igračkama. No, to ne znači da dijete nije tužno što je ostavljeno već da je naučilo da ako pokaže svoje osjećaje (u ovom primjeru tugu) da na njih neće biti adekvatan odgovor (u ovom slučaju utjeha). Slično je kada se roditelj vrati po to dijete – ukoliko dijete pokaže sreću jer se roditelj vratio, to najčešće zahtijeva fizički kontakt s djetetom (zagrljaj). Budući da roditelj koji je razvio izbjegavajući stil privrženosti s djetetom do sada nije odgovarao adekvatno na djetovu potrebu za fizičkim kontaktom, dijete neće pokazati radost pri povratku.
Djeca koja su razvila anksiozno-izbjegavajuću privrženost, pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije. Ona imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne. Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi. Oko 20-25% djece razvije ovaj stil privrženosti s primarnim skrbnikom.
Ambivaletno - opiruća privrženost nastaje kao rezultat nedosljednog ponašanja majke. Ona ponekad odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i bude dostupna, ponekad ne. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku ili roditeljsku figuru kao nekonzistentnu i nedosljednu jer dobivaju dvostruku poruku - u jednom trenutku su prihvaćena, a u drugom su odbacivana. Njihov unutarnji radni model karakteriziran je nesigurnošću hoće li roditelj biti dostupan, osjetljiv i od pomoći kada ga zatrebaju. To dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle osobe doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline ovisit će o podršci i odobravanju majke. Ova ovisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres. U novoj situaciji kao što je to pokazak u vrtić, ta djeca pokazuju snažnu separacijsku anksioznost. Vrlo teško prestanu plakati čak i kada se roditelj vrati. Ponovni sastanak s roditeljem dovodi do mješavine olakšanja što je vide i ljutnje što su bila ostavljena. Ponekad mogu imati napad bijesa ili traže pažnju od drugih, a potom je odbijaju. Vrlo teško će se zainteresirati za igračke zbog čega će period prilagodbe trajati dugo. Oko 10% djece razvije ovaj stil privrženosti s roditeljem.
Dezorganizacijsko-kontrolirajuća privrženost razvija se često kod djece čije su majke bile zlostavljane u djetinjstvu ili pate od nedovršenog tugovanja. Takve su majke vrlo često nedosljedne i prezauzete tako da dijete nema na raspolaganju uzor s kojim će se identificirati. Dijete će u tom slučaju biti zbunjeno svaki puta kada se pojavi potreba za privrženošću. karakterizira mješavinu izbjegavajućeg, ambivaletnog i sigurnog ponašanja. Ta djeca nemaju uhodan obrazac ponašanja već se mogu činiti ošamućena, zbunjena, uplašena te se mogu nedosljedno ili kontradiktorno ponašati. Kada takva djeca odrastu u velikom broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom, jer na taj način mogu predviđati situacije što im pruža osjećaj sigurnosti. Oko 10-15% djece razvije dezorganizacijsko-kontrolirajući stil privrženost.
Kakvu će roditelji privrženost razviti s djetetom uvelike ovisi o tome kakvu su privrženost njihovi roditelji razvijali s njima. Roditelji koje su njihovi roditelji odbacivali i nisu prihvaćali vrlo će teško stvarati odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su odrasli vjerujući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih drugi odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti psihološki nedostupni.
Autorice: Jelena Vrsaljko i Tatjana Gjurković
www.centarproventus.hr
www.terapijaigrom.hr