Oko 18 posto djece diljem svijeta progovore kasnije nego njihovi vršnjaci. Međutim, većina njih razvije sposobnost govora do treće godine života. I sam je genijalac Albert Einstein, po kojem je sindrom nazvan progovorio kasnije od svojih vršnjaka. Iako iznimno nadareno dijete Einstein nije govorio do svoje skoro pete godine.
Obilježja sindroma
Istraživanja su pokazala da su obitelji djece s Einsteinovim sindromom uglavnom visokoobrazovane, a područje njihovih interesa su inženjerstvo, razne vrste znanosti, glazba. Sindrom se češće javlja kod dječaka koji imaju fotografsko pamćenje, dobru memoriju, ističu se u slaganju primjerice puzli, vole kompjutore i prirodne znanosti te se odlično snalaze u prostoru. Također, više puta je potvrđeno da djeca sa ES-om imaju izrazito razvijene fizičke aktivnosti, kasnije se počinju družiti s vršnjacima te im je potrebno duže vremena da se odviknu od pelena. Količina govorne produkcije nakon što progovore varira od djeteta do djeteta. Iz neke djece riječi teku u bujicama, a neka nakon što progovore, mjesecima ne izgovore ni jednu riječ.
Kako se odnositi prema djeci koja imaju Einsteinov sindrom?
Stručnjaci roditeljima savjetuju da djecu s ES-om uključuju u mnoge aktivnosti. Kad dijete pokaže zanimanje, treba ga podučiti slovima te konstantno s njime raditi na vještini čitanja. Također savjetuju da se s njima o svemu i svačemu razgovara jer su vrlo znatiželjni. Potvrđeno je da su izrazito dobri glazbenici pa ih je dobro što više okružiti glazbom.
Što prije započeti s jezičnom intervencijom
Ako roditelj primijeti određena odstupanja u govornom razvoju, treba se uputiti logopedu koji će nakon procjene djeteta započeti s jezičnom intervencijom. Tradicionalni koncept jezične intervencije podrazumijeva kao primarne terapeute logopede, a kao sekundarne roditelje i učitelje u cilju što uspješnije terapije. Sam logoped utvrđuje postoji li potreba za individualnim ili grupnim pristupom kod djeteta, koliko će vremenski terapija trajati te treba li uključiti još koji stručni profil u procjenu ili terapiju djeteta.
Autori nekih studija zaključili su da se djeca koja kasnije progovore razvijaju sasvim normalno, emocionalno i fizički, te da činjenica da se govor razvio kasnije ne utječe na sveukupni razvoj i zdravlje djece. Međutim, postoje i neki raniji dokazi o povezanosti kasnog razvoja govora i problema kao što su stidljivost, anksioznost, te neki druge psihološke smetnje.