Često se sami, kao odrasle osobe, nađemo u situacijama kada ne znamo što učiniti i kako riješiti problem. Panika, strah, puno različitih scenarija u glavi, a zapravo se radi o tome koliko imamo razvijenu otpornost. To je riječ koju često možemo čuti, a za početak bi je prvo trebalo definirati. Otpornost je sposobnost da se nosimo s izazovnim situacijama ili s naglim promjenama u životu. No to je nešto s čim se ne rađamo i nosimo kroz život nego se ona treba vježbati, a najbolje je to činiti od malih nogu. Iva Brčić, praktičar terapijskih vještina i The Happiest Baby edukatorica, objasnila je kako roditelji kroz jednostavne probleme mogu jačati dječju otpornost. Radi se o malim koracima u svakodnevici, ali su veliki u pripremi djece za velike životne promjene i probleme.
"Kod djece se to najbolje razvija kroz male izazove koje imaju, a nažalost roditelji nekada u želji da im pomognu rade medvjeđu uslugu. Na primjer, dijete treba napisati lektiru, a nije ostalo previše vremena. Onda roditelji čitaju knjigu možda čak i pišu lektiru. Da, dijete donese lektiru u školu, dobije ocjenu, ali se ne nauči nositi s takvom situacijom. Da bi kasnije kroz život bili otporni moraju kroz male izazove vježbati", objašnjava Brčić te dodaje kako će ovakve situacije djeci kasnije u životu otežati rješavanje problema.
"Jednog dana osoba dobije otkaz, što je veliki izazov, i ona se s tim neće moći nositi jer nije razvila otpornost. Evo jednog primjera, kada je moj sin krenuo u školu redovito je zaboravljao bilježnicu i pernicu, ključeve za romobil i slično. U početku sam nosila to sa sobom ili se vraćala kući da mu donesem sve što je zaboravio. Međutim sam s vremenom to prestala raditi jer se počeo na mene oslanjati. Ponekad sam ga podsjetila i dalje je ponekad zaboravljao, ali se i naučio nositi s tim. Osim toga naučio je kako se može snaći, gdje će parkirati romobil, ako je zaboravio pernicu posudio je od nekoga olovku ili gumicu. To su mali izazovi kroz koje se djeca uče snalaziti, ali i nositi s emocijama. U takvim situacijama se pojavljuju strah ili nesigurnost (što ću učiniti?) i to im kasnije za život koristi", dalje objašnjava edukatorica.
Djeci treba pokazati da nisu sama u takvim situacijama
Ako roditelji rade stvari umjesto djece, ne uče ih kako se nositi s izazovima, ali ni s emocijama. "Osim toga bilo bi dobro pokazati djeci da nisu sama i da se druga djeca slično osjećaju. Prije testa i druga djeca osjećaju nervozu, strah, nesigurnost i to je posve normalno. Zatim ih posjetiti što trebaju raditi za taj test - redovito učiti, ponavljati. Djecu je potrebno osnažiti jer zaborave te stvari. Dobro je navoditi primjere ljudi koji su imali slične probleme i uspjeli su ih riješiti. Djeci treba dati do znanja da se i drugi ljudi s tim nose i da rješavaju probleme, ali i da oni imaju kapacitete. Zato je važno djeci ne rješavati probleme ili ih maknuti s puta nego im dati priliku da se nose s njima. To će im biti korisno da se nauče nositi s emocijama i rekcijama. Također je važno da djeca nauče da ne reagiraju ishitreno nego da zastanu i razmisle što mogu učiniti da poboljšaju situaciju", rekla je na kraju Brčić.
