Praktički, čim pogleda mamu u rodilištu, kod svakog djeteta započinje socijalizacija koja se dalje razvija sa svakom interakcijom koju dijete ostvari u svojoj okolini.
Ipak, nije na odmet pomoći mališanima da razvijaju socijalne vještine pravovremeno i na zdrav način. Dijete će vam jednog dana biti zahvalno jer su nebrojena istraživanja pokazala da prilagođeni i dobro socijalizirani pojedinci ostvaruju bolje veze i odnose kao odrasli ljudi, zadovoljniji su, probitačniji, uspješniji i osjećaju se sretniji u vlastitoj koži.
Što su socijalne vještine?
Socijalne vještine su sposobnosti prilagođivanja i pozitivnog ponašanja koje nam omogućuju interakciju s drugim ljudima. Točnije, one nam omogućuju da se uspješno nosimo sa svim životnim izazovima. Radi se o naučenim oblicima ponašanja, uvježbanim sposobnostima koje se uče od najranijeg djetinjstva u obitelji; spontano, imitacijom, metodom pokušaja i pogrešaka, a kasnije se utvrđuju i mijenjaju kroz interakciju s grupama vršnjaka kao i ostalim grupama s kojima dolazimo u dodir i širim socijalnim okruženjem u kojem živimo.
Socijalne vještine iskazuju se verbalnom (ono što govorimo i način na koji govorimo) i neverbalnom komunikacijom (geste, govor tijela, izgled).
Kako djeca formiraju socijalne vještine?
Djeca prve socijalne vještine stječu kroz osvješćivanje "tko im i na koji način može zadovoljiti njihove potrebe". Vrlo rano djeca razviju osjećaj kako pregovarati oko onoga što žele ili trebaju i to plakanjem, raznim ispadima ili tantrumima, moljakanjem, nagovaranjem, moljakanjem, razmjenom (ja ću učiniti nešto lijepo za tebe ako ti meni daš ono što ja želim), iniciranjem ljubaznog ponašanja prema nekom i na mnoge druge mnogo suptilnije načine.
Ovi su zahtjevi u početku rezervirani za najbliže članove obitelji, odnosno primarne skrbnike, no kada dijete počne ulaziti u intenzivnije interakcije s vršnjacima (npr. polaskom u jaslice ili vrtić), morat će naučiti da njihove potrebe nisu i neće uvijek biti u središtu pažnje svih s kojima dolazi u interakciju, a roditelji, odgojitelji i svi odrasli trebaju biti tu da dijete usmjere i pomognu mu da nauči nove i unaprijedi socijalne vještine.
Kako roditelji mogu poticati razvoj socijalnih vještina?
Neko opće i najopširnije pravilo bilo bi da djecu od najranije dobi i često stavljate u najrazličitije društvene situacije. To znači da bi bilo dobro upoznati ih s različitim skupinama i tipovima ljudi.
U dobi do 2 godine bebu možete izložiti raznim iskustvima. Primjerice, kada ste negdje s bebom, u šetnji, parku, u kafiću, okrenite je da može promatrati druge ljude i njihovu komunikaciju, odnosno ne okrećite je samo prema sebi. Od najranije dobi omogućite djetetu promatranje, pa čak i sudjelovanje u igri s vršnjacima. Kao što znate, djeca najbolje uče kroz igru. Iako se neće možda moći suvereno i samostalno igrati, beba će promatrati izraze lica, kako se druga djeca odnose jedna prema drugoj, slušat će kako razgovaraju i mnogo naučiti po modelu. I sama će se već početi upuštati u prve interakcije, uzimati "tuđe" igračke, uspostavljati fizički kontakt (dragati ili se primati za drugu djecu), pažljivo će promatrati lica i reakcije drugih ljudi kojima pristupaju. S djetetom mlađim od dvije godine možete pohađati tečajeve za mame i bebe, odlaziti na igranje s djecom kod prijateljice, pustiti malog friškog hodača da pristupi djeci na igralištu ili u igraonici.
Kada krene u vrtić dijete će imati pregršt prilika družiti se s vršnjacima. Tamo će mu u socijalizaciji pomoći tete odgojiteljice. Ipak, bilo bi dobro da i dalje dijete odvodite na mjesta gdje će imati prilike sresti drugu djecu, i mlađu i stariju od sebe. Ta mjesta su, primjerice, radionice u knjižnicama, pričaonice, igraonice, parkovi, igrališta, rođendaonice...
Helikopter roditelji i učenje socijalnih vještina
Tijekom prvih iskustava s vršnjacima ili novom djecom koju još ne poznaju, mališani će naići i na neka negativna ponašanja i reakcije. U takvim situacijama ne treba biti helikopter roditelj, odnosno pokušavati kontrolirati situaciju i razrješavati dječje konfliktiće i male sukobe. Jedini slučaj kada trebate intervenirati je ukoliko netko fizički napada vaše dijete, ukoliko vaše dijete fizički ozljeđuje drugo dijete ili ako djeca zajedno uništavaju imovinu. Tu treba nastupiti s oštrim "ne". Isto tako, to ne znači da ne trebate djetetu pokazati kako se uspostavlja prvi kontakt, kako će nekome prići i kako će se u društvu ponašati. Djetetu to treba pokazati na vlastitu primjeru, ali opet ono mora samo plivati u međuvršnjačkim vodama. Samo mora znati reći "da" kada nešto želi, "ne" kada nešto ne želi i samo se obraniti i izboriti za nešto što smatra da je važno.
Dijete ne možete zaštititi od negativnih iskustava i ono mora naučiti da drugi ljudi, druga djeca također imaju svoje želje i potrebe koje se mogu i ne moraju podudarati s njihovima. Svađice su dobra stvar jer kroz njih ljudi shvaćaju da se svijet ne vrti oko njih i pravi su izazov egocentričkom stavu (koji svatko od nas ima u određenom postotku u sebi). Nadalje, svađice prisiljavaju djecu da pronalaze rješenja i stalno nove strategije kako će ih razriješiti. To je vrlo važno, jer se već lagano radi o iskoraku u sofisticirane socijalne vještine koje će im trebati po polasku u školu i kroz cijeli život.
U tim ranim predškolskim godinama vrlo je važno da djeci uvijek ukazujete na ono što je dobro i što je loše u ponašanju prema drugim osobama. Loše je nekom uzimati stvari iz ruke, a dobro je pitati za dozvolu. Loše je nekog gurnuti, dobro je nekog zagrliti. Loše je nekome reći "glupan", a dobro je nekome govoriti "baš si mi drag, ti si moj prijatelj". Cilj je podučiti dijete prihvatljivom ponašanju. Ako su neposlušni ili zločesti, morate im pokazati kako njihovo ponašanje prema sebi i drugima ima određene posljedice.
To je jedini recept da ih pripremite na funkcioniranje u svijetu u kojem je puno zabrana, puno normi ponašanja, ali i puno dragih ljudi i druženja koja ovaj život čine bogatim i lijepim.