Ni odraslima ideja čudovišta nije tako nestvarna ako se samo prisjete sebe i svog djetinjstva, čudovišta i "babaroga" zbog kojih su sklupčani i nepomični, u tišini ležali u krevetu. Svatko od nas imao je neko svoje "osobno čudovište" koje je živjelo u njegovu umu, a vjerno ga pratilo tijekom odrastanja. Iza svakog straha obično stoji određena fobija pa tako i iza straha zvanog "čudovište". Ostaje pitanje što ovu specifičnu fobiju uzrokuje i zašto je tako raširen strah od "čudovišta" tijekom djetinjstva?
Zašto se djeca boje?
Babaroga ili kako god djeca "svoje" čudovište nazivala, obično "živi" u djetetovoj sobi, najaktivnije je prije spavanja i noću i uglavnom se skriva u tamnim kutcima doma. Scenarij je dobro poznat svim roditeljima. No, stručnjaci smatraju kako čudovište u dječjoj mašti nije ništa zbog čega bi se trebalo zabrinjavati već normalan dio procesa odrastanja. Čudovišta se pojavljuju u djetetovoj psihi kada dovoljno mentalno sazru i počnu shvaćati da oko njih postoje stvari ili osobe koje im mogu nauditi. Ovi specifični strahovi i imaginarni demoni mogu biti rezultat zastrašujućih iskustva kojima je dijete svjedočilo, a zatim se manifestiraju na način koji odgovara trenutačnoj djetetovoj dobi.
Djeca starosti između 4 i 6 godina obično imaju strah od stvari koje nisu stvarne, poput čudovišta ili duhova, dok starija djeca između 7 i 12 godina već razvijaju strah prema realnim stvarima, poput pljačkaša, prirodnih katastrofa ili opasnih životinja.
Čudovišta obično i u pričama za djecu i crtićima predstavljaju opasnost, pa stoga ne treba čuditi što se djeca boje upravo njih. Maloj djeci koja ne poznaju ni jednu drugu vrstu opasnosti najlakše je povezati odnosno identificirati neku opasnost koju osjećaju u stvarnosti s izmišljenim čudovištem kojeg im je lako zamisliti. Zanimljivo je da djeca koja imaju bujnu maštu nisu ona koja najviše strahuju od čudovišta, već upravo suprotno, djeca koja pokazuju znakove anksioznosti ili koja su sramežljiva puno će teže prevladati strah i češće patiti od mogućeg susreta sa čudovištem. Posebno zato što se introvertirana djeca teže fokusiraju na pobjedu dobra nad zlom odnosno pobjedu pozitivca nad negativcem tj. čudovištem. Ona su nesigurnija u sebe i imaju problem identifikacije s herojima koji obično pobjeđuju u dvobojima pa i u onim sa čudovištem iz ormara.
Kako dijete odrasta strahovi se mijenjaju pa tako s vremenom strah od nepostojeće babaroge sasvim nestaje, a javlja se primjerice strah od susjedova psa koji po dijete predstavlja određenu prijetnju.
Kako pomoći djetetu da prevlada strah?
Za većinu roditelja teško je pronaći način kako djetetu objasniti da čudovište zapravo nije realna prijetnja, a direktno roditeljsko uplitanje ponekad nije ni poželjno kao ni konstantna briga i opsjednutost pričama ili crtićima, a koji bi djetetu mogli izazvati nove strahove ili potaknuti stare.
Kako bi djetetu pomogli u svladavanju strahova, najvažnije je da dijete učite pozitivnom razmišljanju i pozitivnom savladavanju svakodnevice. Djeca koja se boje stvarnih situacija, poput tučnjave koja je tipičan strah za dječake ili strah od odbacivanja koji je tipičan za djevojčice, potrebno je da ih se uči pozitivnom razmišljanju i kako bi se zaista suočili s problemom u stvarnoj situaciji. Dok je za mlađu djecu, koja se boje prvenstveno nestvarnih bića najbolje da im roditelji stalno daju do znanja kako ta bića nisu stvarna i kako im ne mogu nauditi.
Što su mlađa, djeca bolje i pozitivnije reagiraju na roditeljske savjete za rješavanje strahova. Ako dijete ne prihvaća roditeljske savjete o nepostojanju čudovišta, možete pokušati uvjeriti dijete da čudovište zaista postoji, ali zapravo samo traži prijatelja, a odabralo je upravo vaše dijete zato što se samo želi s njim družiti.
Osim toga, pokušajte djetetu pomoći na jedan od sljedećih načina:
- neka dijete uvijek tijekom noći sa sobom ima svoju omiljenu igračku koja mu pomaže da se osjeća sigurno
- neka uvijek svijetli lagano svjetlo u sobi
- neka dijete uvijek ide opušteno i smireno u krevet
- kraj kreveta mu osigurajte "hvatač snova" i uvjerite ga da će uhvatiti sva stvorenja koja mu pokušaju nauditi
- izbjegavajte nasilne ili strašne priče općenito, a posebno prije spavanja
- uvijek slušajte kad vam dijete objašnjava svoje strahove i nikad ih nemojte omalovažavati već mu priznajte ono što osjeća ("Znam da se sada osjećaš prestrašeno, ali ja sam ovdje, odmah u sobi do tvoje")
- ako je vaše dijete starije i boji se realnih stvari, detaljno mu ih razjasnite. Djetetu objasnite koje su vjerojatnosti da potres pogodi baš njega ili zašto susjedov pas nije opasan.
Iako je normalno i uobičajeno da se manja djeca boje nepostojećih stvari isto tako postaje zabrinjavajuće ako se starija djeca kontinuirano boje određenih stvari ili ljudi. Ako se straha ne riješe u nekom razumnom periodu, potrebno je potražiti savjet psihologa. U tom slučaju moguće je da je dijete proživjelo ozbiljnu traumu i da se ne može nositi s pretrpljenim stresom koji se manifestira kroz iracionalne strahove.