No čak i njima suočavanje s nepoznatim situacijama može biti vrlo stresno i neugodno. Kod djece koja su po temperamentu mirnija, povučenija, nesigurnija, nove situacije i susret s nepoznatim osobama može značiti pravu malu dramu.
Kad govorimo o nepoznatim situacijama, mislimo prije svega na situacije u kojima dijete ne zna što će se dogoditi. Najčešće se radi o odlasku liječniku ili stomatologu, odlasku na šišanje, na neku izvanvrtićku aktivnost, polasku u vrtić, na čuvanje kod osobe koja s djetetom nije svakog dana, na rođendan u igraonicu i slično.
Strah se može pojaviti iznenada, odnosno čak i kod djece koja do neke razvojne faze taj strah nisu iskazivala. Dijete će strah od nepoznatih situacija iskazivati plačem, odbijanjem suradnje, izbjegavanjem situacije. U ekstremnim slučajevima dijete će se ukočiti, otimati, ubrzano disati kao da je u ogromnoj opasnosti ili se tresti.
Roditelji i njihova reakcija na djetetov strah
Roditelji često griješe jer na situaciju gledaju iz svoje, "odrasle" perspektive. Oni su sigurni da se djetetu ništa neće dogoditi, da je nova situacija potpuno bezopasna i nije im jasno zbog čega dijete pruža otpor. Djetetu se govori "sve je u redu", "zašto plačeš bezveze", "ti si veliki dečko/curica i nemoj plakati", "nemoj biti zločest/a", "moraš ići zato jer ja tako kažem" i slično.
No ono što bi roditelji trebali znati jest da je strah jedna od tri bazične emocije kod djece (uz ljutnju i tugu). To je ujedno i jedna od najsnažnijih negativnih emocija kod svih ljudi. Iz nje proizlaze brojne druge emocionalne poteškoće kao što su depresija, socijalna fobija, napadaji panike, osjećaj inferiornosti, manjak samopouzdanja i slično.
Prije no što se djetetu nepoznata situacija koja ga plaši nametne, bilo bi dobro sjetiti se kako mi odrasli na njih reagiramo. Niti nama nije svejedno kada trebamo otići prvi dan na novi posao ili na neku pretragu s nepoznatim ishodom. Kako onda očekivati od djeteta da nešto novo bespogovorno prihvati samo zato jer roditelj misli da je to dobro i sigurno za njega?
Kako roditelji mogu pomoći djetetu?
Prvi korak je da se dječji strah prihvati kao činjenica i da ga se ne umanjuje ili ismijava. Osjećaj straha vrlo je stvaran i intenzivan u glavici djeteta i treba mu se pomoći da tu negativnu emociju "probavi" na ispravan način.
Dijete ponekad ima vrlo snažan emocionalni doživljaj ili reakciju, ali ne zna što osjeća, odnosno ne može objasniti ili imenovati što se događa. Zato je tu roditelj da djetetu opiše što se događa i to vrlo jednostavno i konkretno - "vidim da se jako bojiš odlaska doktoru", "sada osjećaš strah od odlaska u igraonicu". Nije potrebno dijete ispitivati da li se boji i obraćati mu se pitanjima, jer dok je prestrašeno, dijete ne može i ne zna suvislo razgovarati kako se osjeća.
Nakon što mu se objasni emocija, djetetu je potrebno pružiti utjehu i sigurnost. Utjeha znači čuvanje u krilu, zagrljaj, milovanje i bilo koja druga fizička gesta koja će ublažiti djetetovu uznemirenost i napetost. osjećaj sigurnosti djetetu se može dati pripremom na novonastalu situaciju koja ga čeka. Djetetu se može opisati kako će izgledati posjet doktoru, rođendan u igraonici, prvi sat u sportskoj grupi ili popodne kod vaše prijateljice na čuvanju.
"Psića je strah odlaska doktoru" - slikovnica kao pomoć kod straha od nepoznatih situacija
Vrlo dobra metoda pomoći djetetu koje teško prihvaća novonastale situacije je i pričanje priča. Slikovnica "Psića je strah odlaska doktoru" kroz životinjske likove i jednostavnu priču iz životinjskog svijeta djetetu pomaže da prepozna vlastitu emociju straha i da se nauči s njome snositi. No ono što je još važnije, slikovnica ima dodatak sa savjetima za roditelje u kojem se roditelja usmjerava kako pomoći djetetu, što konkretno učiniti ili ne učiniti. Slikovnica se može naručiti OVDJE.