Istraživanje je potvrdilo da djeca koja kasnije progovore ili imaju ograničeni vokabular u dobi od dvije godine, neće imati nikakvih problema kasnije u životu. Iako je odbijanje govorenja u toj ranoj dobi vezano za neke emocionalne probleme i probleme u ponašanju, oni će nestati kako dijete raste.
Studija je objavljena u novom broju stručnog časopisa Pediatrics i bavi se mališanima koji s napunjene dvije godine još uvijek koriste vrlo mali fond riječi i/ili odbijaju govoriti.
Znanstvenici sa Sveučilišta Zapadne Australije pratili su više od 2.800 djece od rođenja do njihove 17. godine. Od njih, 142 djece nije govorilo u 2. godini života te su pokazivali neke blaže emotivne i ponašajne probleme, ali iste probleme nisu uopće pokazivali u kasnijoj dobi. Nisu ništa više niti manje pokazivali znakove hiperaktivnosti, deficita pažnje, depresije ili straha no njihovi vršnjaci tijekom odrastanja.
"Ovo istraživanje idu u prilog pristupu 'pričekajmo i vidimo', odnosno teoriji po kojoj logopedska ili bihevioralna intervencija nije potrebna u tako ranoj dobi kod 2-godišnjaka, već je bolje pričekati i pustiti dijete da se razvija", kazao je voditelj istraživanja Andrew J.O. Whitehouse.
Oko 18% djece počinje govoriti kasnije, no većina ih sustigne vršnjake do predškolske dobi. Ova nova istraživanja ne mogu se, naravno, primjeniti na djecu koja imaju trajno oštećenje govora ili neki drugi oblik razvojnog zaostajanja. Djeca koja su sudjelovala u istraživanju nisu imala teškoće u razvoju niti problema sa sluhom.
Ključ svega je u sustizanju vršnjaka
Važno je pratiti, sustižu li djeca razvojem svoje vršnjake, kad su govor i komunikacija u pitanju. U dobi od dvije godine, djeca obično ne pričaju zato što imaju neki blaži oblik emotivnih poteškoća, kao što je, primjerice, frustracija jer ne znaju ili ne mogu nešto kazati kako bi htjeli ili na način na koji ih okolina razumije.
No kako dijete sazrijeva i razvija se, ono vještije usvaja govorne obrasce, a frustracija vezana za komunikaciju lagano se stišava. Ukoliko nema kontinuiranog ili nikakvog poboljšanja kako dijete raste, možda je ipak u pitanju ozbiljniji problem te će biti potrebna logopedska intervencija.
Rana intervencija
Djeca mlađa od tri godine koja ne govore u onom opsegu kao njihovi vršnjaci, često su podvrgnuti ranoj intervenciji kod logopeda i dječjeg psihologa. Kod djeteta za kojeg se očekuje da bi trebalo znati 50 riječi, zaostatak u govoru od 50% nije isti kao kod djeteta koje bi trebalo znati na tisuće riječi. Ukoliko dijete s četiri godine malo govori, ono ima dovoljno riječi u svome vokabularu da izrazi svoje osnovne potrebe.
Zaostatak od 50%, tom logikom, djetetu od dvije godine puno teže pada i puno je štetnije, jer ne može izraziti ni osnovne potrebe. Možda je to i razlog zbog kojeg s razvojem ta prepreka nestaje. Dijete pronalazi riječi kojima se želi izraziti, frustracija i negativne emocije su manje i s vremenom dijete sustiže svoje vršnjake. Kasnije, u osnovnoj ili srednjoj školi, dijete ne pokazuje emotivne ili ponašajne probleme zbog činjenice da je kasnije počelo govoriti.
Nešto o razvoju govora
Većina djece počinje se verbalno izražavati ubrzo nakon rođenja, a prve riječi počinje govoriti oko 1. godine života. Do drugog rođendana dijete bi trebalo znati koristiti i smisleno izraziti oko 50 riječi.
Kod djece koja u 2. godini ne govore 50 riječi, prvo se postavlja dijagnoza u smislu da li dijete uopće razumije što mu se govori. To se vrlo lako može saznati preko jednostavnih naredbi kao što su "Molim te donesi mi..." ili jednostavnih pitanja poput "Pokaži mi gdje ti je nosić?".
Što mogu učiniti roditelji?
Zabrinuti roditelji mogu voditi dnevnik govornog napretka djeteta. Oni mogu zapisati svaku novu riječ koju dijete izgovori, kako bi mogli dobiti prilično točan broj riječi kada ih za to upita dječji psiholog ili logoped.
Bilo bi dobro provjeriti i sluh djeteta, kao i tražiti vrlo jasnu dijagnozu radi li se o privremenoj poteškoći ili pak dijete ne govori zbog poremećaja koji se neće sam od sebe izlječiti.
Isto tako, važno je da roditelji s djetetom stalno brbljaju, da mu puno čitaju, da ga ne prekidaju kada želi nešto reći i da ga uključuju u razgovore te budu strpljivi dok dijete samo ne kaže, bez nadopunjavanja njegovih rečenica.