Vrijeđanje, omalovažavanje, podsmjehivanje, pa čak i otvorene prijetnje dio su komunikacije na internetu gdje je do nedavno svatko mogao napisati što je želio, gotovo bez ikakvih posljedica. No bez obzira na kazne i zabrane, teško je preodgojiti pojedince i društvo na civiliziranu komunikaciju. Ipak, nadu možemo položiti u našu djecu koju možemo od najranije dobi učiti da su riječi snažne i da mogu povrijediti.
Riječi koje izgovaramo ili pišemo o drugoj osobi, posebno ako je ta osoba ranjiva i nesigurna, mogu u njoj pokrenuti lavinu negativnih misli s kojima se možda ne može u tom trenutku nositi. Riječi imaju snagu poput noža. Mogu nanijeti psiho-emocionalne rezove, produbiti u nekome postojeće rane, a nekome zadati konačni ubod ili "udarac". Ružne riječi mogu šokirati i oduzeti samopouzdanje, dovesti do stanja očaja, duboke tuge, straha, srama, poniženja i depresije. Riječima možemo povrijediti, ali učiniti i puno gore - gurnuti neku osobu preko ruba.
S druge strane, riječi imaju i iscjeljujući učinak. Mogu nekog "podići", usrećiti, ohrabriti, ojačati i povezati.
Ruganje, zadirkivanje, vrijeđanje i ponižavanje
Prve povrede zbog tuđih riječi počinju još u vrtiću. Iako su govorili nama, a i mi govorimo svojoj djeci da se ne obaziru na to i da ih takve stvari ne bi trebale rastuživati, činjenica je da zadirkivanje i vrijeđanje od strane vršnjaka itekako ostavlja rane. Povrede mogu u osobi ostati duboko u odraslu dob i stvarati poteškoće u izgradnji budućih odnosa. Ako ste ikad bili žrtva zadirkivanja, ako su vas zvali pogrdnim nadimcima, smijali vam se zbog izgleda ili obiteljskog statusa, odjeće ili neimanja materijalnih stvari, i ako se toga još sjećate, onda zasigurno znate koliko riječi mogu biti otrovne.
Važno je djeci pomoći da se obrane i zaliječe od takvih povreda, ali je i važno da sa svojom djecom učinimo drugačije. Možemo ih učiti da se oni tako ne ponašaju, da oni to ne rade i da nikada ne koriste pogrdne riječi, ismijavanje i bilo koji drugi oblik komunikacije s ciljem da povrijede drugoga.
Sve počinje u obiteljskom domu
Kad su djeca u vrtiću, školi i izvan doma, ne možemo utjecati na to što će se događati među njima i njihovim vršnjacima. No možemo ih važnim lekcijama učiti kod kuće. Roditelji koji imaju dvoje i više djece mogu u svome domu zabraniti nazivanje pogrdnim imenima (npr. seljo, idiot, glupan, debeli, retard, kreten i slično). Isto vrijedi i za roditelje i sve odrasle u obitelji. Pravilo za sve je - nema vrijeđanja ružnim i pogrdnim riječima! Djeca oponašaju roditelje, pa odrasli trebaju biti primjer i modelirati poželjna ponašanja.
Kako odrastaju, neka djeca počet će sami sebe nazivati pogrdnim imenima i sami o sebi govoriti loše. To je znak manjka samopouzadnja. Jednako je važno pomoći djetetu da ne govori ružno o sebi, koliko je važno da to ne radi drugima. Naime, djeca koja se socijalno uzdižu koristeći zadirkivanje kao sredstvo, obično sama imaju vrlo nisko samopouzdanje i misle vrlo loše o samima sebi.
Riječi su produkt misli i u svakoj prilici imamo šanse razmisliti što ćemo reći i kako ćemo oblikovati ono što želimo reći. A to posebno vrijedi za riječi koje tipkamo u nekom komentaru, poruci ili statusu, jer tada doista možemo odabrati što i kako ćemo reći. S obzirom na to da se sve više komunikacije seli u digitalni svijet, djecu treba naučiti komunicirati u takvom okruženju i upozoravati ih konstantno da riječi napisane na internetu mogu povrijediti još i više neku osobu jer su obično javne i vidljive velikom broju osoba.
Nitko od nas ne želi da nam dijete postane osoba zbog koje će se neko drugo dijete osjećati loše. Stoga je važno naučiti ih da njihove riječi rade upravo suprotno - nekome dan učine boljim i dignu ga u pozitivnom smislu. Ako nemaju za reći ništa pozitivno, bolje je da uopće ne kažu ili napišu ništa.