Svakodnevno bombardirani informacijama, mnogo roditelja i općenito osoba koja su u kontaktu s djecom, prepoznaju brojne simptome u ponašanju djeteta koji se navode u kriterijima za dijagnosticiranje hiperaktivnosti i poremećaja pažnje, no ne navodi se puno o okolnostima u kojima su se ponašanja pojavila i razlike između hiperaktivnosti i deficita pažnje. Nerijetko su skloni i sami donositi dijagnoze, po čemu bi bilo puno više djece s ADHD-om od 3-5% u sveukupnoj populaciji koliko otprilike iznose podaci većine studija.
Što je zapravo ADHD?
ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) je poremećaj koji je oduvijek bio prisutan među populacijom samo što su se nekada osobe koje su patile od istog smatrale zločestima, neposlušnima, neprilagođenima, lijenima.. Sve do 1902. godine kada je sir George Still uočio da problemi koji su se javljali (hiperaktivnost, impulzivnost, nepažnja) nisu njihov vlastiti odabir već da se radi o organskom problemu.
Po definiciji je to razvojno neodgovarajući stupanj nepažnje, pretjerane aktivnosti i impulzivnosti, a otežava samoregulaciju i organizaciju ponašanja. To bi zapravo značilo da je dijete u odnosu na vršnjake puno nemirnije, vrlo naglo, teško se koncentrira, ne može se organizirati i orijentirati u odnosu na budućnost i puno je zahtjevnije od ostalih vršnjaka.
Sindrom ADHD-a procjenjujemo kroz 3 elemenata, a to su pažnja, povišena motorička aktivnosti i impulzivnost, gdje se bilježi najmanje 6 ili više simptoma koji traju najmanje 6 mjeseci intenzitetom da su neprilagođeni i nekonzistentni s obzirom na dob djeteta. Spomenut ću neke od simptoma koji se najčešće registriraju.
Vezano za pažnju često :
• izbjegavaju, ne vole i odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor
• čini se da ne slušaju kad im se izravno obraća
• ometaju ih vanjski podražaji
• imaju poteškoća s održavanjem pažnje pri obavljanju zadataka ili u igri
• ne prate upute i ne završavaju zadatke ali ne zbog prkosa ili jer nisu razumjeli
Po pitanju hiperaktivnosti:
• često tresu rukama i nogama i vrpolje se
• ustaju sa stolice u razredu ili negdje drugdje gdje se od njih očekuje da sjede
• imaju problema kad se treba mirno i tiho igrati
• pretjerano trče, penju se
Po impulzivnosti se smatra da:
• često istrčavaju s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje
• ometaju druge upadanjem u igru ili razgovor
• ulijeću u opasne situacije
Kad se zaista radi o ADHD-u simptomi se javljaju većinom u svim uvjetima: kod kuće (kao nedovoljno slijeđenje roditeljskih uputa), u školi (odaju dojam da ne slušaju, ne izvršavaju zadatke, ne mogu se organizirati) i u socijalnim kontaktima (ne vole strukturirane aktivnosti, naporni su drugoj djeci pa i nasilni i agresivni). U 50 % hiperaktivne djece javljaju se teškoće u učenju kao što je teškoća u reprodukciji riječi i rečenica, problemi s nizanjem riječi, brojeva, simbola, dešifriranje crteža Itd.
Hiperaktivnost se može primijetiti već u najranijoj dojenačkoj dobi jer već i kao bebe obično budu ekstremno nemirne, često plaču, malo spavaju i sporije razvijaju govor. U vrtićkoj dobi roditelji već počinju primjećivati probleme i tražiti pomoć jer djeca s ADHD-om teško usvajaju pravila, ulijeću u opasne situacije, ozljeđuju se, svadljivi su, znaju udarati drugu djecu i uzimati tuđe stvari. Od tuda kreće i negativni kontekst koji im se pripisuje, ne znajući pravi problem. U školskoj dobi to sve eskalira jer naše društvo još uvijek obožava da svi budemo mirni, tihi, dobri, poslušni, a u njihovom slučaju to baš i ne ide lako.
No, da bi se postavila dijagnoza ADHD-a, nije dovoljno naći dijete u par gore navedenih tvrdnji, potrebno je napraviti temeljitu, sveobuhvatnu i stručnu procjenu. Ukoliko primjetite da dijete tijekom ispitivanja od strane stručnjaka nije pokazalo svoje prave osobine i znanje, nemojte se ustručavati tražiti ponovo testiranje.
Poremećaj pažnje
Ono što se često zaboravi jest "pročačkati" malo dublje i pokušati točno odrediti da li je to zaista ADHD ili se radi o poremećaju pažnje koji ima neki drugi uzrok. Vrlo često se tu potkradu neka druga stanja koja se manifestiraju vrlo sličnim ponašanjima, u prvom planu s poremećajem pažnje, a zapravo se radi o iznimno darovitoj djeci, djeci pod stresom ili s emocionalnim teškoćama, pa čak nekim medicinskim problemima poput astme, alergije, dijabetesa, problema sa štitnjačom...
Darovitost
Više puta sam se susrela sa situacijom da darovita djeca budu okarakterizirana prvo kao zločesta i neprilagođena, zatim kao ADHD-ovci. Njima obično brzo dosade igre, često mijenjaju aktivnosti, dosađuju se na satu i nemirni su, imaju teškoće u prihvaćanju pravila i normi, burno reagiraju na promjene, nepredvidive situacije i pritisak, te su jako osjetljivi na vlastitu uspješnost. Darovitost se prepozna kasno kad dijete razvije nepoželjne oblike ponašanja jer se osjeća neprilagođeno i neuspješno.
Stres
Rijetko kada razmišljamo da djeca mogu biti pod stresom i pritiskom. Odvajanje od roditelja odlaskom u vrtić, uklapanje u novu sredinu, želja za pripadanjem, školske obaveze, visoka očekivanja, svađe roditelja, sve su to situacije s kojima se i djetetu teško nositi i uslijed kojih može biti pod velikim stresom. Dijete u većini slučajeva ne zna verbalizirati svoj pravi problem jer je još premaleno, ali se stres vidi na njegovom ponašanju koje itekako može nalikovati ADHD-u. I onda, umjesto da pomognemo rješavajući pravi problem, nalijepimo još i dijagnozu.
Što napraviti kad primijetimo poremećaj pažnje?
Biti roditelj najzahtjevnija je i nimalo laka uloga, a posebno kada je dijete zahtjevnije nego što smo očekivali. Ali je najvažnija uloga u djetetovom životu. Za početak, naoružajte se strpljenjem i živcima. Današnji tempo života je prilično nemilosrdan i zahtjeva da skačemo s jednog posla na drugi i najmanje nam energije ostane za vrijeme s najmilijima. A tu dolaze i djeca koja se na sve moguće načine bore za svojih 5 minuta u vašem životu. A kad je još riječ o zahtjevnom djetetu, niti pričamo o 5 minuta, a bome ni o "fair playu", dopustite da se malo našalim.
Zlatno pravilo je biti dosljedan. Postavite čvrste granice i pravila preko kojih se ne prelazi, ali unutar kojih će dijete moći pregovarati s vama. Pri tome pokušajte da oba roditelja budu usuglašena oko pravila. Dijete će se boriti protiv pravila i granica ali one mu daju osjećaj sigurnosti i bez njih zapravo ne može. Odvojite neko vrijeme samo za dijete, da osjeti da ste mu se skroz posvetili. Neka raspored dana bude više-manje jednak i predvidljiv.
Kod male djece nedostatak pažnje primjećujemo kada skaču iz jedne igre u drugu, ne dovršavajući započeto. Usmjeravate ga, vodite i potičite da uvijek pokuša završiti ono što je počelo raditi prije nego krene dalje. Potrebno je raditi na istim zadacima dulje vrijeme. Oni ne smiju/ ne trebaju imati isti sadržaj, ali moraju imati isti oblik.
Kod školskog djeteta dobro je gradivo koje mora naučiti podijeliti na manje cjeline, ne tražiti doslovnu reprodukciju naučenog i postavljati mu različito formulirana pitanja. Kad mu dajete upute, zamolite ga da vam ih ponovi na svoj način. Nakon što napravi pismeni zadatak neka Vam ga ponovi usmeno. Sve što novo usvaja i uči, pokušajte dovesti u vezu s već naučenim i savladanim znanjem i iskustvima.
U radu na nastavi bilo bi dobro zamoliti nastavnika da preferira ispitivanje na početku sata, a ne na kraju i da mu omogući da odgovara na mjestu, bez da je fizički izložen pred cijelim razredom (npr. pred pločom). Ako je moguće, dozvoliti odgovaranje po naučenim pitanjima. Kod provjere znanja, osigurajte mu malo više vremena. Potičite bogatiju verbalizaciju na hrvatskom jeziku. Kod obrade opširnijeg testa, trebalo bi omogućiti odgovaranje na postavljena pitanja.
Pokušajte učiti pravila kroz igru. Dajte mu prilike da glumi, da se uživljava u tuđe uloge, a za povećanje samokontrole birajte igre kao što je Operacija, Jenga, Savršenstvo, Nemoj probiti led, Čovječe ne ljuti se. Kod darovite djece u sportu i igrama treba preferirati individualnost i izbjegavati ekipne sportove dok ne nauči ravnopravno sudjelovati.
Vrlo je bitno pomoći djetetu da izgradi samopoštovanje i dobru sliku o sebi. To se rijetko dogodi kad dijete svakodnevno doživljava neuspjeh i sluša kritike o svom ponašanju. Poučavajte djecu o pravilima i pregovarajte o njima, ali vi uvijek unaprijed postavite granice. Postavite pred dijete realne zadatke gdje će se osjetiti uspješnim, i pokušajte razlikovati otpore i neposluh od njegovih mogućnosti. Potičite ga da se samo sagleda i procijeni kada je ponašanje poželjno (kako se sada osjećaš, zašto je to za tebe dobro..?). Pokušajte ignorirati manje značajna nepoželjna ponašanja, a na upadljiva nepoželjna ponašanja reagirajte (pokušajte da to ne bude baš pred svima, pogotovo prijateljima da se ne osjeća posramljeno) i pitajte ga «Je li to u skladu s našim pravilima? Znaš li koje smo posljedice dogovorili?»
U svakom slučaju, to je težak zadatak. Ali ne žurite s dijagnozama. Pravi problem leži u needuciranosti i nefleksibilnosti okoline koja želi mnoge probleme riješiti trpajući razne stvari pod dijagnoze ADHD-a. Radije ističite pozitivne osobine: kreativnost, znatiželju, maštovitost, odlučnost...
Autorica: Andreja Pavlović, prof. rehabilitator
Preuzeto s: Naturala.hr
Foto: highwaystarz- fotolia