Međunarodni dan žena, koji obilježavamo svakog osmog ožujka, dan je koji slavi ekonomska, politička i društvena postignuća žena. Iako ga danas mnogi povezuju s poklanjanjem cvijeća i znakovima pažnje, njegova je pozadina mnogo dublja i ukorijenjena u desetljećima teške borbe za temeljna ljudska prava. U srcu te borbe nalazile su se sufražetkinje, hrabre žene koje su bile spremne riskirati sve, uključujući i vlastite živote, za pravo glasa i ravnopravnost.

Djela, a ne riječi: Rođenje radikalnog pokreta

Početkom dvadesetog stoljeća, žene diljem svijeta bile su građanke drugog reda. Nisu imale pravo glasa, pristup obrazovanju bio im je ograničen, a njihova uloga bila je svedena isključivo na kućanstvo. U Velikoj Britaniji, strpljenje je polako nestajalo. Nakon desetljeća mirnih prosvjeda, peticija i lobiranja koje su provodile sufražistkinje, grupa aktivistica odlučila je da je vrijeme za radikalnije metode.

Godine 1903. Emmeline Pankhurst, jedna od najvažnijih figura u modernoj britanskoj povijesti, osnovala je Žensku socijalnu i političku uniju (WSPU). Njihov moto bio je jednostavan, ali moćan: "Djela, a ne riječi" (Deeds, not words). Ubrzo su postale poznate kao sufražetkinje, naziv koji je isprva bio pogrdan, ali su ga one ponosno prihvatile. Pokret je usvojio i svoje simbolične boje: ljubičastu koja je predstavljala odanost i dostojanstvo, bijelu za čistoću i zelenu za nadu.

Metode borbe koje su šokirale svijet

Sufražetkinje su odbacile pasivnost i krenule u izravnu akciju. Njihove metode bile su za ono vrijeme nezamislive i šokantne. Lancima su se vezale za ograde, razbijale su prozore vladinih zgrada, palile poštanske sandučiće, pa čak i podmetale požare u praznim zgradama. Cilj je bio jasan: privući pozornost javnosti i izvršiti pritisak na vlasti koje su uporno ignorirale njihove zahtjeve.

Profimedia

Odgovor vlasti bio je brutalan. Stotine sufražetkinja završile su u zatvoru, gdje su tretirane kao obične kriminalke, a ne kao političke zatvorenice. Kao odgovor na to, započele su štrajkove glađu. Vlasti su tada uvele prisilno hranjenje, bolan i ponižavajuć postupak koji je graničio s mučenjem. No, njihova odlučnost nije jenjavala.

Jedan od najtragičnijih trenutaka pokreta dogodio se 1913. godine, kada je sufražetkinja Emily Wilding Davison na konjskoj utrci Epsom Derby stala pred konja u vlasništvu kralja Georgea V. Nekoliko dana kasnije podlegla je ozljedama, postavši tako mučenica i vječni simbol borbe za ženska prava. Njezina žrtva odjeknula je svijetom i pokazala do koje su mjere ove žene bile spremne ići za svoja uvjerenja.

Od ulične borbe do Međunarodnog dana žena

Dok su se britanske sufražetkinje borile na ulicama, ideja o međunarodnom danu posvećenom ženama počela se rađati unutar radničkih pokreta. Sve je počelo prosvjedima radnica u tekstilnoj industriji u New Yorku osmog ožujka 1857. godine, koje su tražile bolje uvjete rada i veće plaće. Godine 1910. na konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, njemačka aktivistica Clara Zetkin predložila je da se jedan dan u godini posveti borbi za ženska prava, uključujući i pravo glasa.

Profimedia

Datum osmog ožujka konačno je zacementiran događajima u Rusiji 1917. godine. Tog su dana žene Sankt Peterburga započele štrajk pod sloganom "kruh i mir", tražeći kraj rata i nestašice hrane. Taj je prosvjed bio iskra koja je zapalila veljačku revoluciju, dovela do pada cara i, naposljetku, osigurala ženama u Rusiji pravo glasa. Ujedinjeni narodi službeno su priznali osmi ožujak kao Međunarodni dan žena tek 1975. godine.

Sufražetkinje su naposljetku pobijedile. U Velikoj Britaniji, žene starije od trideset godina dobile su pravo glasa 1918. godine, a deset godina kasnije izjednačene su s muškarcima. Njihova borba inspirirala je žene diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, gdje su se žene za pravo glasa izborile 11. kolovoza 1945. godine. Zato, dok danas obilježavamo Dan žena, sjetimo se hrabrih sufražetkinja čija su djela, a ne riječi, zauvijek promijenila svijet i utrla put prema ravnopravnijem društvu.