To je bilo vrlo stresno razdoblje za nas, a posebno za njega. Jer bili smo prisiljeni držati mu ruke i noge kako bi mogli mu staviti ili izvaditi leću. Prije godinu dana na lijevom oku mu je dijagnosticirana miopija trenutno - 3,5. Znači on ima jako loš vid. Međutim pojavljuje se i problem straha od nepoznatih ljudi, posebno žena te novih prostora. Također nitko ga ne smije dodirnuti, samo mama i tata. I sa starijom sestrom nema baš neki odnos.
Odlazak pedijatru ili na kontrolu očiju obično je konstantno plakanje i pokušaji da pobjegne van. U jednom trenutnu sam također pomislila da se od stresa razvio autizam jer je on jedno vrijeme hodao na prstićima, vrtio se u krug i mahao glavom lijevo - desno. Njegov govor se također svodi na nekih 10-15 riječi. Preporuka pedijatrice je bila da još malo pričekamo. Sad više ne hoda na prstićima i sl. Ali taj strah se ne mijenja, odnosno ne smanjuje. Taj strah mi ne umanjujemo, ne smijemo mu se. Trudim se utješiti ga, zagrlim ga i pjevam mu često jer ga to umiruje.
Na jesen bi trebao krenuti u vrtić. Već me je sad strah kako će to biti. Molim Vas za savjet kako da mu pomognem da prevlada taj strah? Hvala unaprijed na Vašem odgovoru.
Draga mama,
prema tome kako ste opisali svog dječaka jasno se vidi koliko ga osjećate i razumijete da su njegova stresna iskustva koja je doživio vjerojatno utjecala na to kako on sada doživljava druge ljude i nepoznate prostore. Zvuči kao da je jako oprezan te da mu treba vremena da se u novim situacijama opusti. Vjerujem da je bilo stresno i njemu, a i vama u tim situacijama, kada bi se on fizički borio i pokazivao autentični strah, a vi ste ipak morali napraviti nešto za njegovo dobro (obaviti pregled, staviti ili izvaditi leću...).
Nama odraslima je jasno da je to nužno da bi situacija dugoročno bila lakša no dijete nema spoznajni kapacitet da to razumije i „objasni si“ da je to za njegovo dobro. Dijete je u trenutku i prirodno reagira na način da se brani od neugode. Lijepo je vidjeti da mu tada pružite utjehu i da mu pomažete da se umiri i ponovno osjeti sigurnim.
S obzirom na to da dječak sada ima zaista veliko nepovjerenje u bilo koga osim vas roditelja, a da bi na jesen trebao krenuti u vrtić, bilo bi jako važno da se napravi razvojna i psihološka procjena djeteta. Iako možemo pretpostaviti da je njegov stres u ranoj dobi utjecao na ponašanja koja opisujete ipak je, s obzirom na njegovu dob kao i skoro uključivanje u vrtićku skupinu, važno vidjeti u kojim područjima je potrebno primarno djelovati. S obzirom da ste naveli kako mu je težak kontakt s bilo kojom nepoznatom osobom bilo bi važno da se prvo vi roditelji javite psihologu kako biste dobili detaljnije smjernice kako reagirati u situacijama kada pokazuje strah pred novim ljudima i kako mu pružati osjećaj sigurnosti, a te smjernice je važno prilagoditi njegovom temperamentu i trenutnom kapacitetu stoga bi to bilo potrebno dodatno istražiti s vama roditeljima.
Ono što je za njega sada važno razvijati jest osjećaj povjerenja u to da su drugi ljudi uredu i da s drugim ljudima može imati ugodan kontakt. To je njemu sada otežano i zbog slabije razvijenog govora stoga bi bilo važno i da u tom području dobije dodatnu podršku stručnjaka. Također, sigurnost je važno razvijati i vezano uz povjerenje u okolinu – u svijet oko sebe, da ga može slobodnije i spontanije istraživati i vraćati se vama kao sigurnoj bazi.
U svakom slučaju, razgovor sa stručnom osobom može i vama pružiti veći osjećaj sigurnosti i povjerenja u ono što činite u situacijama kada mu je potrebna vaša pomoć da se umiri, opusti i osjeća sigurnim. Vjerujem da mu vaš trenutni način postupanja u stresnim situacijama odgovara, no zbog njega i njegove dobi je važno da ipak dobije dodatnu podršku bilo kroz to da, ako se procijeni, on bude uključen u logopedski ili psihološki tretman, ili da vi roditelji dobijete detaljnije smjernice kako da osnaživanje vašeg mališana bude još adekvatnije.