Naime, suprug i ja se želimo rastati, ali zajedničko dijete koje imamo je staro 5 mjeseci, a opcija da ostajemo zajedno dok beba ne navrši godinu dana ne dolazi u obzir. Suprug želi rastavu jer moji roditelji ne sudjeluju u našem braku i odgoju djeteta jer žive u drugom gradu, stariji su ljudi i dosta bolesni, ali supruga to ne zanima i smatra da njega zakidam jer ne forsiram roditelje da se angažiraju više oko nas. Suprugovi roditelji žive u Dalmaciji i nije u aktivnom kontaktu s njima već godinama zbog svađe.
Činjenica je da smo suprug i ja sami, ali ja ne znam kako da odgovornost za sebe, dijete i ovu obitelj svalim na svoje roditelje jer kako suprug kaže "svi imaju roditelje da im pomažu, samo mi nemamo" i smatra se preopterećenim. On radi, a ja sam na porodiljnom. S druge strane sva briga oko djeteta i kućanstva je više-manje na meni i ja više od ovoga ne mogu pružiti, uz to sve imam učestale migrene cijelu trudnoću i sada, i operiranu kralježnicu zbog čega trpim velike bolove.
Zanima me samo jesam li ja toliko slijepa da ne vidim kako je suprug u pravu kada me proziva zbog životne situacije koju imamo i jesu li stvarno svim drugim mladim parovima roditelji na raspolaganju, a samo nama nisu i to mojom krivnjom?
Kako da što prije odem iz odnosa gdje sam kriva za suprugovo nezadovoljstvo, gdje me vrijeđa i ponižava jer nisam "uspješna" kao on? Ne znam kako se rastati sad u ovoj situaciji, a da ja imam što manje kontakta s njim? Što se djeteta tiče, neću mu zabraniti da se viđaju, ali ja ne bih htjela biti prisutna. Ne postoji opcija da se samo odselim jer moj suprug je već jednom prilikom dok smo bili u vezi i prekinuli na nekoliko mjeseci odmah pokušavao započeti novu vezu i ne bih htjela biti u situaciji da ja i dijete budemo izloženi njegovim novim vezama jer mi je i ovako preteško što ostajem sama s bebom od 5 mjeseci.
Draga čitateljice,
čini mi se kako ste i sami odgovorili na pitanje o tome je li Vaš suprug u pravu kad kaže da svi mladi parovi imaju roditelje na raspolaganju, ali ipak imam potrebu naglasiti kako većina mladih parova nema podršku iz okoline, već podršku pružaju isključivo jedno drugome.
Također, u tom pogledu dobivam dojam kako Vi nemate podršku od svog supruga, već samo osuđivanje i prebacivanje kompletne odgovornosti za sve izazove u životu. Roditeljstvo je najteži posao na svijetu i nikome nije lagan, ali taj posao nije zamišljen da bude posao za jednu osobu. Ukoliko ste pokušali otvoreno razgovarati s njime i vidite da nema napretka, već ste na neki način oboje dignuli ruke od svojeg odnosa, tada možete i o tome popričati.
Dobrobit djeteta je naravno prioritet i pokušajte zajedno doći do rješenja koje će svima biti prihvatljivo. Pritom možete zatražiti i pomoć vanjske osobe, u vidu psihološkog savjetovanja (pri Centru za socijalnu skrb, primjerice), a ako zaista vidite da ne dobivate nikakvu želju za suradnjom od strane Vašeg supruga, tada Vi osobno zatražite pomoć stručnjaka. U svakom slučaju, Vaša dobrobit i dobrobit djeteta moraju biti na prvom mjestu i ako vidite da u trenutnoj situaciji nema napretka, tada nažalost nema druge, nego se maknuti iz te situacije.
Pritom niste sami, tražite pomoć iz okoline (prijatelji, rođaci, roditelji) i stručnjaka i zajedno s njima dođite do rješenja. Sretno! Srdačan pozdrav!