Ona je dosta starija od mene, ali uvijek sam imala osjećaj kao da sam ja u biti starija sestra. Uvijek sam osjećala da sam puno zrelija od nje, ona je bila dosta neozbiljna. S druge strane, i puno sam nježnija.
Ona je uvijek bila prilično gruba u svom odnosu prema meni, njezine “šale” su u biti bile uvrede na moj račun, stalno je imala potrebu govoriti da nisam baš tako pametna (uvijek sam dobivala nagrade i stipendije za vrijeme školovanja). Čak mi je nakon što sam nosila aparat za zube imala potrebu reći da ne zna zašto mi svi govore da su mi sad zubi super, da su njoj potpuno bezveze i sl. Najvećim sam se dijelom upravo zbog nje što sam prije mogla odselila od doma.
U međuvremenu sam završila fakultet, udala se, kupili smo stan i dobili dijete, a ona je uvijek bila “neuspješnija” te ju je to dosta pogađalo. Bila je osrednji učenik, nije imala ozbiljne veze, jako dugo je bila nezaposlena, a ostala je i puno duže živjeti s roditeljima. Čini mi se da ju je to jako pogađalo te je uvijek nastojala raditi ono što ja radim pa je tako nakon što sam se uselila sa sadašnjim mužem ekspresno uselila s muškarcem za kojeg je rekla da “joj nije baš nešto”. On je poprilično arogantan i hladan, samodopadan te očito puno dominantniji od nje, što se mojim roditeljima nikako ne sviđa, ali otkako je s njim, postala je nekako nježnija i dobrodušnija.
Otkako ne živimo skupa, ne viđamo se često, a moram priznati da ona inicira gotovo sve kontakte. Ja sam u međuvremenu dobila dijete i tako je većina pažnje obitelji otišla na mene i dijete. Moram priznati da me iznenadila odnosom prema mojoj kćeri. Uvijek je govorila da ne voli djecu i da ih ne želi imati, ali prema njoj je nekako nježna i pristupa joj s oduševljenjem te me stalno ispituje kad je može doći vidjeti.
Iako već dugo nije bila grozna prema meni kao nekada, u meni je i dalje taj gorak okus i ne mogu se riješiti antipatije i nepovjerenja prema njoj. Svaki put kad bih joj se do sada odlučila otvoriti i povjeriti, iznevjerila bi to povjerenje tako da joj nisam spremna ponovno vjerovati. U glavi kao da sam se pomirila s time da nemam sestru i iako mi je njena sadašnja verzija draga, ne mogu reći da prema njoj gajim emocije kao što zamišljam da inače sestre gaje jedna prema drugoj.
Mama mi je rekla da ona mene jako voli i da mi se želi približiti, što je možda točno, ali nisam sigurna da ja to želim. Radi roditelja ipak želim da budemo u korektnim odnosima, ali teško je povući tu granicu.
Kao što sam spomenula ranije, uvijek je htjela stvari koje ja imam pa iako je govorila da nikada ne bi htjela imati dijete, najednom je promijenila mišljenje otkad ga ja imam te, s obzirom da već ima dosta godina, odlučila je ići na umjetnu oplodnju. Moram priznati da sam i sama bila iznenađena svojom reakcijom, ali malo me razljutila ta njena odluka.
Dosadilo mi je da me kopira i da samo zato što ja nešto imam ona odluči promijeniti potpuno svoja uvjerenja i način života. Osim toga, ako dobije dijete, bit ću u velikom konfliktu jerne želim biti teta koja nikada ne viđa svog nećaka ili nećakinju, ali to znači da i nju moram češće viđati, a i sigurno će htjeti da se viđamo radi djece. Kao da je i to neki suludi pokušaj da se zbližimo ili da možda roditelji ponovno i njoj posvete pažnju.
Znam da me se ne bi trebalo ticati što ona radi sa svojim životom, ali otkako sam to saznala, uznemirena sam tom informacijom. Brinem se i kakva će majka biti jer osim prema mojoj kćeri nikada nisam vidjela da pokazuje imalo nježnosti, jako je sebična i uvijek želi da sve njoj bude podređeno. Strašno je inatljiva i duri se za svaku sitnicu, a druge bez pardona vrijeđa...
Brinem se da ćemo se zaista morati više viđati radi djece te da ću se ponovno uplesti u taj toksični odnos iz kojeg godinama bježim. Brinem se da će očekivati da roditelji budu potpuno posvećeni njoj i njenom djetetu te da će zanemariti moje koje se jako vezalo za njih. Možda su mi strahovi iracionalni, ali napokon sam bila zadovoljna odnosom koji imamo, a koji je korektan, ali ne pretopao i bojim se da će se sad to narušiti, a realno, odnos nam je cijeloga života na toliko klimavim nogama da ne treba puno da dođe do konflikta.
Draga čitateljice,
obiteljski odnosi znaju biti zaista kompleksni i komplicirani, jer s jedne strane smo emocionalno vezani za sve ljude koji su nam blisko srodstvo, ali s druge strane to mogu biti osobe koje nama po karakteru nikako ne odgovaraju. Čini mi se kako ste Vi i Vaša sestra veoma različite osobe i reagirate na različite načine, a samim time i niste sasvim kompatibilne i vjerojatno, da niste sestre, ne biste bile prijateljice.
Čitajući Vašu poruku dobila sam dojam kako doživljavate velik broj briga za stvari koje se još nisu dogodile, a moguće da i neće. Sasvim je jasna Vaša skepsa oko njenih promjena u ponašanju i naravno da mišljenje temeljite i na svim prijašnjim iskustvima. Na neki način moglo bi se reći da kod nje Vi „pušete i na hladno“.
Međutim, niti ste Vi osoba kakva ste bili u mlađim danima, niti je ona. To ne znači da se ona sasvim promijenila (vjerojatno i nije), ali postoji mogućnost da je u nekim pogledima sazrila i uočila svoje greške. To možete saznati jedino ako s njom iskreno popričate o Vašem odnosu. Na taj način, kroz razgovor ćete moći doznati koliko se ona uistinu promijenila, a koliko je tu krivih motiva za tako velike životne odluke.
Također, Vi niste dužni imati blizak odnos s njom, Vi ste svoju obitelj osnovali i naravno da Vam je ona na prvom mjestu. Bilo bi lijepo i da se odnos sa sestrom uistinu produbi i postane kvalitetniji, ali ako se to i ne dogodi, sasvim je prihvatljivo da imate korektan, ne pretopao odnos. Čim osjetite da se toksičnost penje, to Vam je znak da se povučete i pobrinete za ono što Vam je prioritet – Vi sami sebi i Vaša obitelj.
Srdačan pozdrav!