U zadnje vrijeme nam pravi scene praćene plačem i molbama da on ostane sam kod kuće kada trebamo ići u goste kod ljudi koje neko vrijeme nije vidio. Već imam strah od njegovih reakcija kad trebamo nekud ići ili kad nama treba netko doći. Govorim mu da je normalno da se srami, da se puno ljudi srame kad su u sličnim situacijama i da se poslije opuste te da ne treba to toliko primati srcu. Tako bude i s njim. Nakon nekog vremena (samo što je to već blizu kad trebamo ići kući) on se počne igrati s djecom.Također se po meni nepotrebno opterećuje s raznim stvarima. Na primjer, kada sam ga u toplicama upozorila da se u bazene ne smije piškiti počeo je plakati jer ga je bilo strah da bi se mogao nehotično upiškiti i tako osramotiti. Trebali smo ga pola sata smirivati i nagovarati da se ode kupati. Isto je jednu večer plakao jer se boji što ako u školi ne bude dobar đak i onda zbog toga neće imati dobar posao kad naraste. Kako na jesen ide u školu počela sam se pribojavati da nije emocionalno dovoljno zreo iako je već prošao sva testiranja. Inače ide u vrtić i ima tamo prijatelje. Dobro je prihvaćen među vršnjacima, posebice ga vole djevojčice jer nije grub, iako se on sam više voli igrat s dečkima. Teta ga hvale kako je dobar, da sudjeluje u svim aktivnostima, da nema s njim nikakvih problema...Molim za savjet kako da olakšam život svom djetetu da ne bude toliko sramežljiv i opterećen sa svim i svačim? Unaprijed hvala na odgovoru! Korina
Poštovana,
vidim da uspješno pratite sinove potrebe i već sad mu puno pomažete u prilagodbi na nove situacije i ljude. U podlozi osjećaja sramežljivosti je osjećaj straha koji čini Vašeg sina napetim te da bi mu pomogli prvenstveno je važno pomoći djetetu da se opusti. Kad mu objašnjavate da je normalno da se srami, da postoje i drugi ljudi koji se srame, pomažete mu osloboditi dio napetosti koja ga muči.
Važno je da ga se ne forsira da se igra s drugom djecom ako na to još nije spreman jer može doći do kontraefekta - samo će se još više zatvoriti. Vaš sin je vjerojatno po temperamentu osjetljivije i teže prilagodljivo dijete. Neka djeca, a kasnije i odrasli ljudi, se u novim i nepoznatim situacijama na početku ponašaju povučeno, prvo promatraju oko sebe i treba proći neko vrijeme da bi se opustili i počeli uobičajeno funkcionirati. Više o temperamentu možete pročitati u članku Temperament djeteta i roditelja - kako uskladiti?
S druge strane važno ga je ohrabrivati tj. ne štiti ga od njemu izazovnih situacija već pružiti mu podršku kroz razumijevanje (primjerice da je u redu da ne želi ići u goste i da se ne mora igrati s drugom djecom) i mogućnost izbora (ali da ne može ostati doma već samo prihvatljive opcije - može sjediti pored vas i crtati ili se samostalno nečega drugoga igrati u vašoj blizini). Kako ste i sami primijetili potrebno je neko vrijeme kako bi se osjećaj srama smanjio te se on na kraju uključi u igru s drugom djecom. Također, dobar znak je to što u vrtiću želi sudjelovati u svim aktivnostima te što se normalno igra s drugom djecom. To nam govori da ima kapaciteta povezati se s drugima, pratiti igru i pratiti socijalnu dinamiku.
Spominjete da se ponekad nepotrebno opterećuje sa stvarima koje ga ne bi trebale brinuti. Ono što je izuzetno važno činiti kod djece koja su previše zabrinuta jest nježno, ali dosljedno, davati na razno razne načine do znanja da prepoznajete njegovu zabrinutost („Vidim da te brine hoćeš li moći zadržati mokraću dok se kupaš…“) no da ste Vi odrasla osoba koja ste tu da vodite brigu o takvim stvarima i da imate povjerenja u njega („ali ja ću se pobrinuti da sve bude OK ili vjerujem/znam da ćeš osjetiti ako ti se bude piškilo“). Dok mu pomažete da se smiri, ne morate mu odmah pomagati da riješi svoj problem (strah od nečijeg dolaska) već je bitno samo da mu pokažete razumijevanje za njegovo stanje (strah), a tek kada se smiri onda možete komunicirati o tome što se dogodilo.
Želim Vam puno sreće!