U razredu je najbolji učenik, učiteljica nema ni jednu primjedbu na njegovo ponašanje, ali ja muku mučim u obiteljskom okruženju. Često smo u konfliktu jer što god uradim, a da nije njemu po volji, on pokazuje odbojnost i drskost.
Ne znam kako da postupam s njim. Pokušala sam tako da mu u svemu popuštam, ali i tada uvijek nađe razlog da bude zbog nečega nezadovoljan i nezahvalan.Razgovorom sam mu davala do znanja da je njegovo ponašanje neprimjereno i za mene neprihvatljivo, ali uzalud.Priznajem da zbog blagosti i strpljenja nemam autoriteta, i kad se dogodi, vrlo rijetko, da ga fizički kaznim, uvijek je odgovorio na to: Eto zašto te ne volim!
Ne znam kako da se postavim i postupam s njim, pa bih željela čuti Vaš savjet. Hvala.
Draga mama,
iz vašeg je upita vidljivo koliko vam je važan odnos s vašim dječakom i koliko ste toga spremni isprobati kako bi taj odnos bio što kvalitetniji. Rad na odnosu često može biti iscrpljujući jer zahtijeva puno truda i strpljenja, čini se da ih vi imate dovoljno i to je ono što je velika vrijednost.
Ponašanje djeteta u određenom trenutku uvijek je rezultat osjećaja i potrebe u pozadini. Često pokušavamo djelovati samo na ponašanje djeteta jer ono predstavlja izazov, a zaboravljamo ispitati koja potreba je u pozadini tog ponašanja i kako najbolje odgovoriti na tu potrebu. Što vam se čini koji je osjećaj ili potreba u pozadini ponašanja Vašeg dječaka u situacijama kada mu je teško surađivati?
Uobičajeno je da djeca tijekom cijelog svog razvoja istražuju granice roditelja jer tako definiraju vlastitu samostalnost i neovisnost. U nekim situacijama postavljanje granica može djelovati kao borba moći i često se ovo događa u situacijama kada odrasli od djeteta nešto zahtijevaju (npr. da se odjene, da ide spavati, da pospremi igračke, napiše zadaću…). Takve situacije znaju biti vrlo frustrirajuće i emocionalno preplavljujuće i za dijete i za roditelja, jer oboje tada pokušavaju nametnuti svoju volju i uspostaviti kontrolu.
Ipak, djeca trebaju od roditelja jasnu poruku da roditelj ima kontrolu i odgovornost te da su sigurni i da se mogu opustiti. Takvu poruku roditelj šalje kroz jasno postavljanje granica. Postavljanje granica jako je važno za svako dijete jer pruža osjećaj sigurnosti. Važno je samo pripaziti na način postavljanja granica kako bi granice bile jasne, čvrste, ali nježne. Kada je dijete u frustraciji ima smanjeni kapacitet da nas čuje i promijeni svoje ponašanje pa je važno prvo mu pomoći da se umiri kroz prihvaćanje i imenovanje ponašanja, misli i osjećaja koje kod djeteta prepoznajemo (primjerice „Vidim da si jako ljut što sam tražila da to napraviš“, „Ne sviđa ti se što sada idemo tamo“, „Volio bi da to ne moraš danas“ i slično). Nakon toga, važno je komunicirati granicu u ponašanju i na kraju ponuditi alternativu. Uvijek je dobro tijekom postavljanja granica djeci dati mogućnost izbora jer na taj način dijete osjeća da ima kontrolu nad onim što će se događati kasnije, i lakše preuzima odgovornost.
Važno je da dijete čuje poruku da su njegovi osjećaji i potrebe prepoznati i prihvaćeni te da ga se usmjeri kako ih može izraziti i zadovoljiti na primjeren način. Tada roditelj i dijete postaju suradnici u nošenju s neugodnim emocijama.