Smrt 22-godišnje Mahse Amini u pritvoru iranske moralne policije u rujnu 2022. godine postala je iskra koja je zapalila plamen otpora diljem Irana. Njezin jedini "zločin" bio je pramen kose koji je virio ispod hidžaba. U danima i mjesecima koji su uslijedili, ulice iranskih gradova ispunili su prosvjednici, a poklič "Žena, život, sloboda" (Zan, Zendegi, Azadi) postao je globalni simbol borbe koja je u punom jeku protiv desetljeća sustavne opresije.

Profimedia

Sustavna diskriminacija upisana u zakon

U Iranu, nejednakost žena nije samo društvena norma, već je duboko ukorijenjena u pravni sustav. Iran je jedna od rijetkih zemalja koja nije ratificirala UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Prema iranskim zakonima, svjedočenje žene na sudu vrijedi upola manje od svjedočenja muškarca. Udana žena ne može dobiti putovnicu ili putovati izvan zemlje bez pismenog dopuštenja supruga, koji također ima pravo zabraniti joj zaposlenje ako smatra da je ono protivno "obiteljskim vrijednostima". U Izvješću o globalnom rodnom jazu za 2024. godinu, Iran je rangiran na 143. mjestu od 146 zemalja, što zorno prikazuje dubinu problema.

Ova diskriminacija proteže se na sve aspekte života. Dobna granica za sklapanje braka za djevojčice je 13 godina, dok dječaci mogu stupiti u brak s 15. U slučaju razvoda, muškarac može okončati brak usmenom izjavom, dok žena mora proći kroz dugotrajan sudski proces i može dobiti razvod samo pod strogo određenim uvjetima. Čak i tada, razvedena žena gubi skrbništvo nad djecom ako se ponovno uda. Zakoni o nasljeđivanju također favoriziraju muškarce, pri čemu braća nasljeđuju dvostruko više od sestara.

Paradoks obrazovanja i gušenje slobode

Unatoč represivnom okruženju, Iranke su postigle izniman uspjeh u obrazovanju. One čine više od 60 posto studentske populacije na sveučilištima, često nadmašujući svoje muške kolege u zahtjevnim poljima poput medicine i inženjerstva. Međutim, ovaj obrazovni uspjeh sudara se sa zidom diskriminacije na tržištu rada. Stopa nezaposlenosti žena više je nego dvostruko veća od stope nezaposlenosti muškaraca, a vlasti su čak zabranile ženama upis na desetke sveučilišnih smjerova, strahujući da bi ih visoko obrazovanje moglo učiniti "previše neovisnima".

Profimedia

Simbol opresije koji najviše pogađa Iranke svakako je obvezni hidžab. Nametnut nakon Islamske revolucije 1979. godine, zakon o odijevanju ne predstavlja samo vjerski propis, već i moćan alat političke kontrole. Žene koje ga se ne pridržavaju suočavaju se s novčanim kaznama, uhićenjem, pa čak i fizičkim nasiljem od strane moralne policije. Borba protiv obveznog hidžaba postala je središnji dio pokreta za ženska prava, čin građanskog neposluha kojim žene svakodnevno riskiraju svoju slobodu.

Ikone otpora i neugasiva nada

Borba iranskih žena iznjedrila je brojne heroine. Mahsa Amini postala je posmrtni simbol otpora, a njezino ime odjekuje diljem svijeta. Nobelova nagrada za mir 2023. godine dodijeljena je Narges Mohammadi, aktivistici koja se godinama bori za ljudska prava iz zatvorske ćelije, služeći višegodišnju kaznu zbog "propagande protiv režima". Tu su i odvjetnica Nasrin Sotoudeh, koja je branila žene uhićene zbog prosvjeda protiv hidžaba, te novinarka Masih Alinejad, koja putem društvenih mreža ohrabruje žene na otpor.

Profimedia

Njihova borba nije samo za pravo na skidanje vela. One se bore za pravo na život bez straha, za jednakost pred zakonom, za slobodu izbora i za pravo da same odlučuju o svojoj sudbini. Slogan "Žena, život, sloboda" sažima bit njihovih zahtjeva: pravo žena da postoje, da žive punim plućima i da budu slobodne. Unatoč brutalnoj represiji, uhićenjima i smrtnim kaznama, one nastavljaju svoju borbu, pokazujući svijetu nevjerojatnu hrabrost i otpornost. Njihov vapaj za slobodom nije samo njihov, već je to podsjetnik svima da je borba za prava žena univerzalna borba za ljudsko dostojanstvo.