"Bio sam u zoni, vidio sam samo sebe i koš, to je jedan od najboljih osjećaja.”, izjavio je Michael Jordan nakon nevjerojatne izvedbe na jednoj od utakmica u Miamiju. „Imao sam osjećaj kao da igra netko drugi. Kao da nešto igra iz mene.”, opisao je ovo stanje Ivan Ljubičić nakon odličnog meča na Davis cupu u Splitu.
'Biti u zoni' određeno je stanje svijesti koje nije rezervirano samo za odlične sportaše. To je stanje u kojemu smo potpuno usredotočeni na aktivnost koju obavljamo, ona postane sve što postoji u tom trenutku, a izvodimo je s lakoćom i doživljavamo u dubokoj potpunosti.
Vrijeme kao da staje i osjećamo kako smo zaista ovdje i sada. U tom stanju „mi“ kao odvojeno biće, Marko Marković ili Zlata Zlatić, kao da nestajemo, a s tim nestaju i sve misli o našem životu – naše brige, naše nesigurnosti, planovi i potrebe. Osjećamo samo pulsiranje života u sebi i kako nas nešto puno veće od nas blagotvorno nosi i vodi.
Osjećaj lakoće djelovanja
Nema osjećaja napora ili napetosti, već samo osjećaj lakoće djelovanja. U dubljim stanjima može biti prisutan i osjećaj jednosti sa svime oko sebe – s akcijom koju obavljamo, alatima koje koristimo i osobama koje su prisutne. Javlja se doživljaj potpune kontrole pokreta i rezultat toga je savršena izvedba. U tom trenutku, naše fizičke i mentalne sposobnosti su na vrhuncu.
Osim sportaša, i umjetnike i pisce često možemo čuti govoriti kako njihova najbolja djela ne dolaze od njih, već kroz njih. To je nešto što samo „propuste“ kroz sebe, nešto što dolazi s lakoćom i to onda kada su u prijemčivom stanju. Također, poznati znanstvenici i istraživači, uspješni biznismeni kao i ljudi drugih profila, nerijetko kažu kako su im najkreativnija rješenja i ideje došli kada su se najmanje nadali, onda kada su prestali razmišljati o njima.
Upravo kada su, na neki način, pustili trud i potrebu da nešto riješe, tada se rješenje pojavilo samo od sebe. Neke statistike su pokazale kako se kreativne ideje rađaju češće kada se ljudi tuširaju, šetaju, slušaju glazbu i sl. Tada je naš logički um opušten, a dublja unutarnja mudrost se pojavi.
Naše prirodno stanje
Iako nam se možda čini kako je stanje zone nešto neobično i rijetko, ono je u stvari potpuno prirodno stanje. Mi, ljudi modernog doba, privremeno smo ga zaboravili jer smo se „izgubili“ u mislima – brigama, nesigurnostima, potrebama i projekcijama. Životinje, na primjer, stalno žive u sličnom stanju, barem one nepripitomljene.
To je upravo zbog odsutnosti misli o prošlosti i budućnosti – misli o strahovima u vezi budućnosti ili žaljenja zbog nečega iz prošlosti. Nedostatak ovakvih misli automatski dovodi do opuštenosti i potpunijeg doživljaja života odnosno sadašnjeg trenutka.
Ovakvo stanje je stanje o kojem i mistici i duhovni učitelji pričaju. To je meditativno stanje, stanje „povezanosti“ s našom esencijom. Njemu mnogi od nas, svjesno ili nesvjesno, teže jer duboko u sebi svi znamo da postoji i nešto više od načina postojanja kakvog prosječan čovjek danas doživljava. Život u kojem se konstantno moramo na neki način truditi i boriti kako bismo „uspjeli“ i nešto dostigli, bio to poslovni, privatni ili duhovni uspjeh, obično je težak.
Bez obzira na to što točno smatramo „uspjehom“, čak i ako se radi o osnovnom preživljavanju, stalnu napetost i potrebu da se to postigne nikako ne možemo nazvati laganim i bezbrižnim životom. To je stanje koje je suprotno od bivanja u zoni, od opisanog stanja lakoće življenja.
Biti u borbi ili biti u miru?!
Negdje, nekad davno, povjerovali smo da ako se prepustimo, pustimo unutarnju borbu, nećemo imati ništa i sve će propasti. Izgubili smo povjerenje u dublju inteligenciju života i stoga si sve moramo obezbjediti sami. To je stanje stresa, napetosti i borbe. Sve dok smo u borbi, mi smo u ratu i naravno da tada nema unutarnjeg mira. To je stanje koje možemo nazvati i pakao, dok je bivanje u zoni stanje raja.
Jer, ako je za vjerovati brojnim mudrim učiteljima, pakao i raj nisu fizička mjesta. Oni su stanja svijesti i oboje su nam dostupni upravo na ovom svijetu i u ovom trenutku. Većina nas je iskusila bivanje u zoni, barem nakratko i do određene dubine. Možda dok smo džogirali, plivali, plesali, vodili ljubav, svirali, slikali, vrtlarili, pecali, meditirali i sl.
To su sve aktivnosti u kojima češće dolazi do umirenja misli i ulaženja u zonu. Upravo zato i volimo ovakve aktivnosti, jer se čini da nas vraćaju u naše prirodno stanje, u spokojnu slatkoću života.
No, međutim, ako povjerujemo da je bilo koja od aktivnosti izvor ovog lijepog stanja, počinjemo ovisiti o njoj. Ne osjećamo se dobro ako je dovoljno redovito ne obavljamo. Dođemo u stanje u kojem vjerujemo da je moramo raditi kako bi nam ona smanjila stres i donijela mir ili ispunjenje. Ne vidimo da je stanje koje uključuje bilo kakvo „moram“ opet stanje truda koje nas, u stvari, vadi iz životnog toka, iz zone.
Zaboravljamo da je blaženo stanje bivanja u zoni u stvari stanje svijesti koje nam je uvijek dostupno, bez obzira na to što radili. Možda se pitate, ali zašto ga ne osjećamo? Što je uzrok tome? Uzrok tome je upravo ona misao u koju smo povjerovali u ovom trenutku. Jer, mi uvijek živimo ili u mislima – izmišljenoj stvarnosti, ili u toku – stvarnom životu.
Kako više živjeti u zoni, u životnom toku!?
Kada god možemo – pustiti misli (koje nisu kreativne) da prođu. Uvidjeti da one nisu važne, da one samo pričaju o životu, a nisu stvaran život. Shvatiti da kada god pustimo misli, automatski smo u zoni. Možda ne na dubini koja je moguća, ali i ovo je odlično za početak. S vremenom, ovo će donijeti i dublje stanje zone, kao i mnoge pozitivne unutarnje promjene. Osjećaj slobode, bezbrižnosti i ispunjenja. Kvalitetniji život s manje straha, a više opuštenosti i kreativnosti.
Preuzeto s: Naturala.hr
Autor: Romana Đekić
Photo: www.photoxpress.com