Teško je objasniti nekom tko ne radi u privatnom sektoru kako se posluje u Hrvatskoj i kako je teško biti privatni poduzetnik. Možda je najbolje objašnjenje jednog mog prijatelja koji je rekao: ˝Ja kad danas dogovorim sastanak sa Nijemcem za sutra, znam da će Nijemac 24 sata razmišljati kako da ja i on zaradimo na zajedničkom poslu, a kad sastanak dogovorim sa Hrvatom ili Srbinom ja znam da će on 24 sata razmišljati o tome kako da me zajebe˝.
Postalo je normalno kad nazovete firmu da vam isplati dug, čuti s druge strane glas koji bez imalo grižnje savjesti kaže: „Nama nitko ne plaća pa ne možemo niti mi vama“, ili nešto tipa: „Tužite nas!“ Suda se nitko ne boji jer je sudstvo sporo i neučinkovito, a za manje iznose se niti ne isplati ići na sud jer su odvjetnički troškovi previsoki. Postoji i gora opcija kad vas jednostavno ignoriraju i ne odgovaraju na vaše pozive i mailove, a postoji i polusretna opcija kad vam kažu: „Platit ćemo vam, ali u robi: Imamo prekrasnu kolekciju tostera i vjetrobrana iz Rumunjske…“
Naravno, nisu svi u poslu muljatori, ali većini ljudi fali kućnog odgoja i nemaju elementarne norme pristojnog ponašanja. Nakon što napravim poslovni plan, prvo što napravim uspostavim kontakt sa ljudima ili firmama čije usluge trebam. Ponekad je potrebno da prođe tjedan dana da dogovorim sastanak i konkretno popričamo o poslu ili uslugama koje trebam, ili obrnuto. Poslovni sastanak prvenstveno započima nekim spontanim razgovorom o nesuvislim temama, a tek na kraju o pravom poslu. Često mi se desi da nakon takvih sastanaka ne znam što sam točno dogovorila jer me priča o teškoj situacji u zemlji totalno izbacila iz koncentracije. Uglavnom, nakon toga uslijedi detaljiziranje cijelog posla pa onda opet sastanak sa tom iznimkom što taj drugi put zaista pričamo o poslu i uglavnom brzo završimo, rukujemo se i veselimo zajedničkom projektu. Bar ja mislim.
Nakon toga kada treba doći do realizacije, druga strana je na sastanku pa opet na sastanku, pa je na putu, pa je zauzeta, pa onda ja zovem, šaljem mailove, trudim se ne biti dosadna, pa pristojno čekam vjerujući da je druga strana stvarno u poslu i onda kad sam već poprilično nervozna zbog otezanja, shvatim da mi je lansiran «odjeb». Obožavam to! Nema slike, nema tona. Hrvat se jednostavno prestane javljati na mobitel, na telefon, na mail, na bilo što. Nema poziva „Oprostite u gužvi sam, javljam vam se tokom dana“ ili „Hvala na mailu, primio sam, odgovorit ću vam u kratkom roku“, nema čak ni onog: „Hvala, sve sam primio na znanje, ali na žalost ništa od posla“ ili „Odustajem od ove ponude“ ili najjednostavnije fig urativno rečeno: „Odjebite“. Druga strana vas jednostavno ignorira, nervira i dovodi do stanja kada ćete shvatiti da ste sami sebi dosadni od zivkanja, da ćete jednostavno sami odustati.
Odustati ili biti uporan, pitanje je sad! Koji put sam toliko iznervirana takvim ponašanjem da uporno dosađujem dok onoj drugoj strani želučana kiselina ne proradi od mog poziva i broja na displeju mobitela, a ponekad jednostavno brzo odustanem jer „neću ja nikoga moliti“. Zaista ne znam zašto Hrvati vole sastančiti, piti kavu, čavrljati o bilo čemu, a najmanje o poslu, zašto im je teško reći ponekad tešku istinu koja je ipak u poslu dio poslovnog ponašanja. Najgore od svega jest što troše moje i svoje vrijeme i živce, ali i sebi čine nelagodu. Hrvati su jako laki na riječima i obećanjima. Prije neki dan sam zatražila od jedne osobe čije sam usluge trebala da mi pošalje ponudu, da znam cijenu unaprijed. On mi je poslao dvadesetak malih upitnika i poruku „Ne brini se, dogovorit ćemo se“. Pa sad vi meni recite, što bi to trebalo značiti? Takvih primjera imam na stotine, a vjerujem da mnogi od vas znaju o čemu pričam.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine