Svi mi želimo biti bogati. I iako nas dobra, stara izreka uči da “Novac ne može kupiti sreću,” a istraživanja u psihologiji pokazuju da nakon određenog minimuma materijalno bogatstvo ima tek neznatan utjecaj na osobno zadovoljstvo, privlačnost novca u ljudskom društvu ostaje konstanta.
Dok smo oko sebe gledali groznicu kupovanja T-HT dionica, teško je a ne pomisliti na brojne priče o uspjehu čiji su heroji, obični ljudi, pametnom kupnjom INA i Pliva dionica ostvarili ogroman financijski dobitak i promijenili svoj život. Ako mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi? Jasno, u istom trenutku teško nam se sjetiti i onih drugih priča, ne tako glamuroznih, gdje su neki drugi ljudi u želji da budu heroji izgubili isto tako ogromne količine novaca u raznim prevarama koje su tijekom godina harale našim tržištem. Izgledajući sasvim legalno i kredibilno na početku, financijski inžinjering i piramida princip odmah mi padaju na pamet.
Ove priče imaju puno različitih točaka. Od bitnijih je svakako ona da je jedno legalan, ekonomski način da se ostvari profit, a drugo pametno dizajnirana prevara. Obje pak apeliraju na želju ljudi da se preko noći obogate i zarade novac na lak i bezbolan način.
Jedna interesantna teorija u psihologiji, teorija visceralnih (unutarnjih, instinktivnih) utjecaja (Lowenstein, 1996) djelomično objašnjava našu žeđ za lakim novcem. Unutar te teorije ističu se četiri značajna faktora vezana uz ljudsko ponašanje:
- Prvi je da ljudi usmjeravaju svoju pažnju na aktivnosti koje će zadovoljiti određenu unutarnju potrebu. Gladni ljudi žele doći do hrane, ljudi koji osjećaju fizičku bol žele doći do tableta, a siromašni ljudi žele biti bogati.
- Drugi je da ljudi u svojoj želji da zadovolje određenu unutarnju potrebu, postupaju na način koji je gotovo lišen realnog prosuđivanja; što je potreba jača, prosuđivanje postaje slabije.
- Treći faktor uči nas da prilikom želje da zadovoljimo naše unutarnje potrebe, odluke vezane uz njih donosimo instinktivno i prema osjećaju.
- Konačno, četvrti faktor pokazuje da potrebe o kojima teorija govori imaju tendenciju biti trenutne i često prestaju biti potrebe nakon kratkog vremena.
Ako stavimo ove faktore zajedno dobivamo jednu uznemirujuću sliku, ali i putokaz kako da se izborimo protiv negativnih ponašanja. Teorija nam kaže da ljudi koji nemaju novaca žele najviše doći do njega. U želji da se obogate oni će poduzeti korake koji nisu uvijek realni ili promišljeni i vrlo vjerovatno će slušati svoj instinkt, a ne mozak. Konačno, želja će najvjerovatnije vrlo brzo proći, a posljedice djelovanja vezanog uz nju će ostati.
Istraživanja također pokazuju da puno drugih karakteristika utječe na želju ljudi da se obogate preko noći kao što su utjecaj okoline, naivnost pojedinca ili edukacija vezana za proces financijskog dobitka. Ali realnost ipak nije tako crna. Biti svjestan svih tih faktora, veliki je korak u razumnom i pozitivnom investiranju, slažu se i psiholozi i ekonomisti. Ovi drugi posebno ističu da su strpljivost, objektivnost, odupiranje utjecaju okoline ili usporedbi sa drugima te fokus na realnost financijske situacije ulagača (ne uložiti više nego što pojedinac može riskirati da izgubi) odlike uspješnih ulagača.
I zato trebamo dobro razmisliti kako ulažemo svoj novac i zašto i na koji način pristupamo tom procesu. Bilo da razmišljamo o kupnji nekretnine, ulažemo u dionice ili evaluiramo potencijalni poslovni ugovor, lak novac ma kako bio privlačan, u principu nije realan.
Svaki put kad pomislim na koncept lakog novca, sjetim se svog profesora financija i njegovog prvog ulaska u razred. “Ono čime želim startati naša predavanja,” rekao je, “je jedna moja spoznaja kao čovjeka koji se cijeli život bavio financijama, kako praktično, tako i u istraživanju. Lak novac ne postoji, jer da postoji, ja bih sada bio ispod neke palme na Bora Bori, a ne podučavao rulju kao što ste vi.”
Žuži Gaal magistrirala je psihologiju i biznis i vlasnica je tvrtke Results Through Learning () koja nudi usluge executive coachinga i konzultinga strategije kadrovskih poslova