To su samo neka pitanja na koja bi trebali znati odgovoriti prije nego se upustite u tračanje...
Ako vam netko kaže da ne voli niti malo tračati ili da ne voli čuti trač, sigurno ne govori istinu. Istina je da neki ne uživaju u tračanju koliko drugi, ne pričaju ih koliko drugi, no svatko želi čuti neki „sočan“ trač s vremena na vrijeme.
Vrlo je teško definirati trač u današnjem svijetu, no najjednostavnija definicija je da se radi o poluistini ili potpunoj laži koja je prenapuhana do krajnjih granica ili je puna netočnih pretpostavki.
Vjerojatno su tračevi postojali oduvijek, a povodi za njihovo širenje mogli su biti najrazličitiji, od puke zabave do određenih ciljeva.
Biolozi koji su analizirali razgovore među ljudima, otkrili su da se čak 60 posto svih razgovora koje vodimo, govori o odnosima s drugim osobama, bilo ljubavnim, obiteljskim, prijateljskim ili pak osobnim iskustvima. Dakle, u tih 60 posto vrlo lako se rađaju tračevi, bilo namjerno, bilo slučajno.
Zbog čega tračamo?
Ljudi jednostavno vole čuti i pričati o drugim ljudima. Biolozima koji su proučavali ovu vrstu interakcije, trač je nešto što je ljudima služilo da se u malim društvenim zajednicama istaknu i etabliraju na određeni način. Zamislite da živite u plemenu, gdje morate stvoriti krug prijatelja i saveznika, boriti se za resurse, te oslabiti neprijatelja ili suparnika. Upravo se trač koristio kao jedna nova komunikacijska vještina za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
Iako, u ovom dijelu svijeta nitko od nas ne živi u malim plemenskim zajednicama, obrazac trača je ostao isti, pa čak i motivi. Možda su se ciljevi pomalo promijenili ili samo evoluirali.
Čemu služi trač?
Služi nam za zbližavanje s prijateljima. Sam čin tračanja, pričanja, slušanja i otkrivanja tajni i priča, zbližava nas s drugim ljudima i pomaže nam da stvorimo prijateljstvo i postanemo dio jedne grupe ljudi.
Žene su češće etiketirane kao tračerice, no činjenica je da i muškarci tračaju, odnosno koriste to isto sredstvo za zbližavanje.
Istraživanja su isto tako pokazala da smo mi svi željni ispričati ili čuti neke tračeve o svojim suparnicima ili neke dobre vijesti o svojim prijateljima.
No, muškarci će češće tračeve prenositi samo svojim intimnim partnericama ili najužem krugu prijatelja, dok žene imaju tendenciju tračeve prenositi širem krugu ljudi. Također, pokazalo se da žene i muškarci više vole tračati o ljudima istog spola.
Uči nas važnu lekciju. Većina nas više voli čuti neku „sočnu“ priču, nego obične „gole“ informacije, a pričanje priča je dio narodnog folklora. No, umjetno da kažete „Jednom davno u dalekoj zemlji...“ vi kažete „Jesi li čula...“ i tako dalje. Preko slušanja i pričanja priča učimo društvenim vještinama i kako se ponašati u određenim situacijama.
Drži nas u unutar društvenih obrazaca. Vjerojatno ste primijetili da se najčešće tračaju osobe koje pomalo odskaču iz standardnih društvenih obrazaca. Trač je dakle na neki način kazna za one koji odskaču od vrijednosti određene zajednice. Kako su te osobe često i žrtve vrlo opakih tračeva, ponekad i bez prevelikog povoda, upravo strah da se i o nama ne pričaju slični tračevi, nastojimo se držati obrazaca koji su nam društveno zadani. S druge strane, neki pozitivan trač može potaknuti suradnju između ljudi u grupi.
Zabava i pakost
Naravno, trač može imati vrlo negativne i destruktivne konotacije, kada i prestaje biti bezazlen. Naime, ljudi često koriste trač za svoje sebične interese.
„Okidač“ za tračeve može biti ljubomora i zavist, želja da se nekoga ocrni, što zaista treba izbjegavati. Oni mogu poticati bijes, sram, pa čak i želju za osvetom.
Tračevi s druge strane mnogima služe za zabavu i razbibrigu, pa uz neke zanimljive tračeve o svojim prijateljima i poznanicima, volimo slušati, čitati i gledati tračeve o poznatim ličnostima iz javnog života.
Trač možete koristiti da postignete određeni cilj, da se svidite nekome. Većina tračeva ima neki cilj koliko god se on činio primitivnim.
Jedan profesor u školi proveo jedan zanimljiv pokus. Odabrao je 10-ak učenika u razredu, dok je ostali bili promatrači. Devetero učenika poslao je van iz razreda, dok je samo jednom učeniku pročitao kratku priču.
Također, jedan učenik u razredu morao je raditi zapisnik.
Kada je učenik čuo priču, u razred je pozvan drugi učenik, kojemu je ovaj morao ispričati priču koju je čuo. I tako redom, drugi trećem, treći četvrtom učeniku. Kada je na kraju deseti učenik morao prepričati priču, ona više nije imala nikakve veze s originalnom pričom. Dakle, ovo je jedan od najjednostavnijih primjera „pokvarenog telefona“, te se iz toga može zaključiti da se tračevi često javljaju kao nenamjerno izvrnute istinite priče.
Kada tračamo o nekoj osobi u negativnom kontekstu na neki način sami sebi dižemo samopouzdanje i pružamo vlastiti primjer kako mi ne bismo nikada to tako učinili, kao što je osoba koju tračate.
Društveni paradoks
Zanimljivo je i spomenuti još jedan paradoks. Trač je produkt društva, nastao je u društvu, no on sam nije poželjan kao društveni obrazac ponašanja. Kada priznate da volite tračati isto tako nećete biti najomiljenija osoba. Nije društveno prihvatljivo tračati, no svi to činimo!
Očito kao i u svemu treba znati granicu, mjeru do koje smijemo ići a da dobijemo pozitivnu osobnu dobit i ne štetimo drugima. Na nama je da ovu staru vještinu preživljavanja u društvenoj džungli usavršimo. Trač nikada neće nestati.
(vam)