Prema istraživanju sveučilišta Glasgow i Paisley, koje je objavio Guardian, više od trećine uredskih radnika pati od 'email stresa'. Njih čak 34% tvrdi da provjeravaju mailove svakih 15 minuta.
Studija britanskih sveučilišta Glasgow i Paisly istražila je koliko je učestalo provjeravanje pošte uistinu potrebno, a koliko izazvano strahom da nam ne promakne važan podatak.
Došli su do zaključka da smo samo pod dojmom da primamo previše pošte.
Zapravo smo samo navikli slušati kako smo pretrpani podacima koje nam drugi šalju. Istina je da i ne dobivamo toliko mnogo mailova, već smo samo opterećeni mišlju da nešto nećemo obaviti na vrijeme, da će nam nešto «promaknuti» i tako velik dio vremena utrošimo na brigu umjesto na posao.
Iako se internetom koristi svega 17% ukupnog svjetskog stanovništva, ponekad nam se čini da nam svaki drugi korisnik na dnevnoj bazi pošalje barem jedan junk email.
Osim toga, ulazna pošta zatrpana je i brojnim podacima koje moramo iskoristiti u svakodnevnom poslovnom životu. Tako se u našem «sandučiću» nalazi velik broj mailova naših šefova kojima od nas zahtijevaju da obavimo neki važan zadatak, mailova kojima nas o nečemu obavještavaju, a česti su i proslijeđeni šaljivi mailovi naših prijatelja i poznanika. Stoga nije ni čudo da smo pod 'email stresom'.
Stručnjaci kažu – nepotrebno!
Sigurno je da nam nije potrebna baš svaka informacija, te da ne moramo obaviti svaki zadatak odmah.
Stoga je ekspert za produktivnost, David Allen, predložio da se posvetimo mailovima koji ne mogu čekati duže od dvije minute. Sve druge možemo označiti kao nepročitane, označiti zastavicom follow up ili ih upisati u «zadatke koje valja obaviti» – opcija koju ima svaki Outlook i s kojom se vrlo lako služiti.
«Poanta nije u tome da obavimo milijun stvari odjednom, već da točno znamo što još nismo napravili. Polovicu vremena provodimo u stresu zbog brige da bi sada mogli biti na nekom drugom mjestu, radeći nešto drugo. Kada ste sigurni da to nije tako, možete raditi umjesto brinuti se», rekao je Allen.
Za mnoge bi to mogla biti tek nedostižna teorija. Prvenstveno stoga što ima i onih na koje se ovo istraživanje ne odnosi, tj. one koje zbog prirode svog posla ili ranga, zaista jesu pretrpani zadacima koje moraju obaviti odmah. Ali ima i onih koji se jednostavno ne mogu disciplinirati.
Oliver Burkeman, novinar Guardiana za to navodi primjer pokusa koje je 1960-ih proveo Walter Mischel, profesor psihologije na sveučilištu Columbia.
Mischel je izveo pokus sa četverogodišnjacima koje je same ostavio u sobi sa slatkišima i rekao im da jedan mogu pojesti odmah ili pričekati nekoliko minuta da se on vrati i tako dobiti dva. Neki su posustali i odmah pojeli onaj jedan koji su imali, a neki su ipak čekali i drugi slatkiš. Mischel ih je potražio nekoliko godina kasnije, te otkrio da su oni koji su imali strpljenja čekati drugi slatkiš bili uspješniji u obrazovanju i financijski.
Ovisnost o provjeravanju elektroničke pošte je poput svake druge ovisnosti stvar navike i samokontrole. Ako ste u djetinjstvu bili poput mališana iz Mischelovog pokusa koji su odmah pojeli slatkiš, vrijeme je da osvijestite svoje kontrolne mehanizme i počnete ih koristiti.
Ivana Domitrović