Ovih se dana često govori o smanjenju radnog vremena, odnosno o uvođenju četverosatnog radnog dana. Jedan od argumenata je smanjenje nezaposlenosti jer bi se na istom radnom mjestu izmjenjivale dvije osobe. To bi bilo posebno zgodno za mlade majke koje su, htjele one to priznati ili ne, često u mislima sa svojim bebama i četverosatni dnevni rad omogućio bi im bolju koncentraciju i bolje funkcioniranje unutar obitelji. To bi vjerojatno bila i zgodna opcija za ljude kojima nedostaje nekoliko godina do mirovine, za studente ili ljude na početku karijere.
Nekako, ne mogu se oteti dojmu da većina nas radi previše i da smo zapravo zaboravili uživati u životu. Nekada sam sama sebi slična hrčku koji juri u kolutu koji se okreće i koliko god se žurio zapravo nigdje ne stiže. I sami stalno negdje jurimo, adrenalin nam je često povišen, i koliko god se žurili , obično ne stižemo sve obaviti.
U Hrvatskoj su se poslodavci u potpunosti prilagodili krizi i recesiji. Radnicima govore da treba raditi sve više kako bi firma dobro poslovala i kako recesija traži žrtve, pri čemu stalno malo po malo smanjuju plaće jer, eto, teška su vremena. Dakle, da rezimiramo, radimo više, plaćeni smo manje, stres je sve veći, vrebaju boleštine i samo je pitanje kad će nas zgrabiti u najmanju ruku neka viroza. A priušiti si možemo sve manje toga. Nekad nije bio problem otputovati na nekoliko dana, a danas je mnogima to tek luksuz o kojem sanjaju.
Znate li da je u Švedskoj uvedeno fleksibilno radno vrijeme daleke 1960 godine? A često nam upravo kao primjer navode Švedsku s vrlo niskom stopom nezaposlenosti. Jedna švedska grafička dizajnerica s ponosom navodi da počinje s radom u 6 ujutro, no već u 15 sati slobodna je i raspolaže s dosta slobodnog vremena.
Sad dolazimo do još jednog fenomena – osmosatno radno vrijeme. Nekima je to od 7 do 15, drugima od 8 do 16, a sve je češće to i od 9 do 17. No, bojim se da je to samo na papiru, početak je kako je i predviđeno no mnogi rade prekovremeno. To i nije problem ako je povremeno, no kada pređe u naviku zapravo vi više ne živite svoj život nego se pretvarate u tvrtku u kojoj radite.
Još jedna od bedastoća je tzv. timski duh - kad u firmi čujete – Svi smo mi jedna velika obitelj. Ma ne, nismo ! Istina je da na poslu provodimo puno vremena, no meni je moja obitelj najvažnija, a kolege nisu moja obitelj. Vidite li poveznicu? Ako prihvatite firmu kao obitelj stavit ćete ju na prvo mjesto i sve njoj podrediti. No, ne zaboravite, radi se zapravo o manipulaciji poslodavca koji želi da sve više vremena provodite na poslu.
Tu je i jedan paradoks - ranoranioci i noćne ptice. Neki ljudi najbolje funkcioniraju navečer i ponoći, a na poslu su rano ujutro, što mislite jesu li maksimalno produktivni? Naravno da nisu. Biste li vi bili sretni da imate fleksibilno radno vrijeme i da dolazite na posao kad vam je zgodno, naravno uz uvjet da odradite sve ono što morate i da ispunjavate sve rokove?
Vaša Ema Jurić