Petra Topol je 36-godišnjakinja koja radi u javnobilježničkom uredu - kako kaže, u jednom dinamičnom, ali ugodnom radnom okruženju. Rođena je u Vodicama, ali od 19. godine stanuje u Zagrebu. Slobodno vrijeme provodi s prijateljima ili u društvu svojih ljubimaca, psa Tobija i mačke Beti. Također, uživa u putovanjima, ali i mirnim trenucima uz knjigu. Važan dio njezinog života oduvijek je bio sport - treninzi u teretani i trčanje, a sudjelovala je na brojni trail utrkama.

Upravo tijekom jedne takve utrke, u proljeće prošle godine, Petra je osjetila neobične simptome. Bio je to početak nečega što je njezin život okrenulo naglavačke, ali ona tada to još nije mogla znati. Kako se sve to točno dogodilo i kako je preživjela ovu tešku bolest hrabra je Petra ispričala u otvorenom razgovoru za Žena.hr: 

Petra, kad i kako Vam se dogodio moždani udar? Možete li opisati sam događaj, ako ga se sjećate?

Bilo je to u travnju prošle godine. Trčala sam jednu poznatu utrku u Rijeci duljine 10 kilometara. Već nakon prvog kilometra osjetila sam neobičan osjećaj u desnoj strani vrata, kao da mi je nešto preskočilo, a pratio ga je snažan osjećaj topline, također u desnoj strani glave. Utrku sam istrčala do kraja, međutim bilo mi je jako neobično da ne mogu ubrzavati tempo trčanja, čak ni na nizbrdicama. Do kraja utrke nisam mogla okretati glavom ni lijevo, ni desno. Da se nešto slično dogodilo nekome pored mene odmah bi mu rekla da prekine utrku, no za mene odustajanje nije bila opcija jer sam mislila da se radi o nekakvoj ozljedi koja je uobičajena kod povećanog fizičkog napora. Otprilike sat i pol nakon završetka utrke simptomi su se krenuli pogoršavati.

Zvonimir Ferina/Dan crvenih haljina

Koji su bili prvi upozoravajući znakovi? Kako ste reagirali na njih?

Od ozbiljnijih simptoma pojavila se snažna vrtoglavica koju je pratio osjećaj kao da propadam u zemlju i nemam kontrolu nad sobom, morala sam odmah zatvoriti oči i idućih sat vremena ih nisam mogla otvoriti. Također se pojavila suhoća usta, opća slabost, mučnina i povraćanje, događaje oko sebe sam sve teže pratila, a do dolaska u bolnicu više nisam mogla stati na noge već su me iz automobila stavili u kolica. Mada sam znala da se događa nešto ozbiljno, zbog jačine simptoma nisam imala snage baviti se mišlju što se točno događa. Bilo mi je najvažnije samo da se simptomi smire.

"Rekla sam mu plačnim glasom da mi je strašno loše i da zove hitnu"

Jeste li se jako prestrašili i tko Vam je pomogao na licu mjesta?

Kada su se simptomi naglo pogoršali sa mnom je bio suprug. Stajali smo kod automobila spremni da idemo na ručak. Međutim kada je vrtoglavica krenula sjećam se da sam mu u plačnim glasom rekla da je meni strašno loše i da mora odmah nazvati hitnu i kada hitna dođe da im mora reći da sam se žalila na strašnu vrtoglavicu. U našem društvu je bila jedna liječnica koja je došla vrlo brzo do nas nakon što ju je suprug kontaktirao i koja je zaključila da je za moje stanje nužna hitna hospitalizacija. U bolnici smo bili za nekoliko minuta.

Jesu li liječnici odmah znali o čemu je riječ? Događa li se ponekad da je duži put do postavljanja dijagnoze, osobito kod žena zbog drugačijih simptoma?

Drago mi je da ste postavili ovo pitanje. Mislim da je jako važno da liječnici iz ovakvih primjera nauče koliko je važno ozbiljno shvatiti stanja koja prate atipični simptomi ovakvih zapravo ozbiljnih bolesti. Nikada neću zaboraviti posvećenost dežurne liječnice hitnog prijema koliko je bila toliko detaljna i savjesna u postavljanju moje dijagnoze. Temeljitom obradom i nizom pretraga vrlo brzo je potvrđeno da se dogodila disekcija desne vertebralne arterije. Danas smatram da je rano i točno postavljanje dijagnoze te nedjelje na hitnom prijemu možda spasilo moj život.

Zvonimir Ferina/Dan crvenih haljina

Jeste li Vi bili u nekoj od rizičnih skupina za moždani udar? Kako liječnici objašnjavaju da je bolest zadesila baš Vas?

U obitelji nemam povijest moždanih udara, međutim nakon što sam u ranim dvadesetim godinama operirala endometriozu, kao vrsta terapije bila mi je prepisana hormonska terapija koju sam bez prekida koristila 16 godina. Kao jedan od mogućih rizičnih čimbenika doktori su naveli upravo oralnu kontracepciju.

Jeste li prije toga imali dovoljno informacija o ovoj dijagnozi i o simptomima?

Za razliku od moje obitelji, suprugova obitelj ima povijest moždanih udara. Iz tog razloga sam bila upoznata sa simptomima. Danas ipak znam nešto više o atipičnim simptomima moždanog udara.

Nije smjela ustati niti do toaleta

Kako je išao daljnji tijek liječenja?

Nakon postavljene dijagnoze bila sam smještena na odjelu neurologije. Odmah sam počela primati terapiju, te sam bila pod strogim nadzorom liječnika. Bilo je vrlo važno da ne hodam, čak ni do toaleta. U srijedu sam sanitetskim prijevozom prebačena u bolnicu u Zagrebu gdje sam bila na odjelu neurologije 9 dana. Tijekom tih 9 dana učinjene su još neke dodatne pretrage koje su na koncu pokazale da se dogodio i moždani udar na malom mozgu.

Kako je izgledao prvi dan nakon udara? Što je bilo najteže? Što ste najviše trebali?

Prvi dan nakon moždanog udara se zapravo fizički, psihički i emocionalno suočavate s novom stvarnošću. Bila sam negdje između sreće da sam živa do toga da ne vjerujem gdje sam. Taj ponedjeljak je bio dan kada sam trebala biti na poslu i nakon posla ići frizeru – a sad sam tu, na odjelu neurologije, s još uvijek neizvjesnim krajem cijele situacije. Također, okruženi ste i s puno težim slučajevima od vašeg što vam stavlja dodatni psihološki teret na leđa. Moja situacija je bila utoliko specifična jer sam bila sama u drugom gradu.  

"Ništa više nije bilo normalno..."

Koji su bili najveći izazovi za Vas u fazi oporavka? Tko Vam je pružio najveću podršku?

Najveći izazovi u oporavku za mene su nastupili kada sam došla kući. U bolnici sam se osjećala sigurno i kao da je sve pod kontrolom. Ali onda dođete doma i morate krenuti s normalnim životom, a čini vam se da ništa više nije normalno, počevši od najjednostavnijih stvari - pranja kose, ostajanja kod kuće sama, nedostatak fizičke aktivnosti, postajete preko noći nečija briga. Najveću podršku pružila mi je moja obitelj i prijatelji. Kuhali su mi i donosili ukusne obroke, slali su mi cvijeće, pisali su mi poruke podrške, bili su pozitivno i ohrabrujuće društvo. Ono što mi je također puno značilo je bilo to da su postali pravi mali znalci moje dijagnoze i što ona podrazumijeva. Mjesecima nakon, sve naše zajedničke aktivnosti prilagođavali su meni i ja sam im na tome beskrajno zahvalna.

Jeste li imali neku “točku prekretnice” u oporavku? Nešto što vam je dalo nadu ili okrenulo stvari na bolje?

Dok sam ležala u bolnici često sam se pitala hoću li, i kad ću, opet biti ona stara ja. Ohrabrila me neurologinja koja mi je s puno pažnje rekla da ću savladavajući dan po dan nove izazove i ponavljajući malo po malo radnje koje su mi prije bile uobičajene vrlo brzo opet biti ona stara ja. I zaista, svaki korak više, svaka malo duža šetnja od one prethodne, svaki samostalan odlazak do dućana, a na kraju i vožnja automobila su mi dale vjetar u leđa.

Zvonimir Ferina/Dan crvenih haljina

Sad se kod svake glavobolje 'pali alarm'

Kako ste sve ovo podnosili sa psihičke strane?

Moram priznati da mi je cijelo ovo iskustvo bilo teže podnijeti psihički nego fizički. Jedan od najneugodnijih osjećaja je osjećaj neizvjesnosti i straha. Na primjer, do moždanog udara glavobolja je bila samo glavobolja, popila bih tabletu i nastavila s danom, ali sada se u meni pali alarm što ako je ta glavobolja simptom težeg moždanog udara. Sigurno vam se nekad dogodilo po noći da se probudite utrnule ruke ili noge, za mene je to u mjesecima oporavka bio šok jer nisam znala da li mi je ruka samo utrnula ili sam se probudila s novim moždanim udarom. Naknadne, čak i vrlo nježne vrtoglavice su me vraćale uvijek na početak priče. Rezultat je uvijek bio isti - pitanje što ako...? Kada vam se dogodi nešto loše pojavi vam se nagon za preživljavanjem i vi se borite za život, ali nakon nekoliko mjeseci počinju se javljati ponekad i nerealni strahovi. Kada sam shvatila da mi to može narušavati svakodnevnicu potražila sam i stručnu pomoć psihologa kako bi mi pomogao nositi se nekim novim osjećajima.

Kako su reagirala Vaša obitelj, što su rekli prijatelji?

Moja obitelj i prijatelji su se naravno jako prepali, ja sam uvijek bila ona koja se trudila biti aktivna i vodila sam zdrav život. Do tada nismo nikada čuli za disekciju vertebralnih arterija. Ono što mi je puno pomoglo je to da nisu nikada širili paniku, pozitivan stav u tim trenucima jako puno znači za osobu koja boluje.

Što je bilo najteže u komunikaciji s okolinom? Možda ljudi koji ne razumiju što ste prošli ili pak predrasude?

Obično ljudi povezuju moždani udar s oduzetošću jedne strane tijela i nekim nazovimo to težim posljedicama i samo ga u tom slučaju doživljavaju kao ozbiljnu bolest. Danas mi se ponekad dogodi da okolini moram jasno dati do znanja da, mada nemam tipične posljedice moždanog udara, da se on ipak dogodio i da me u nekim danima posljedice, iako ne toliko vidljive na van, ograničavaju. Isto tako neke stvari za koje znam da bi mi bile veliki izvor stresa izbjegavam raditi, ali većinom moram dodatno objasniti zašto se ne želim izlagati velikom stresu.

Povratak starom-novom životu

Kako ste danas? Kako izgleda život nakon moždanog udara?

Danas se trudim biti dobro. Nakon perioda bolovanja, vratila sam se na posao i svom starom, a u nekoj mjeri novom životu. Ono što se dogodilo još uvijek je na neki način dio moje svakodnevice. Na nove glavobolje i povremene blage vrtoglavice trudim se gledati kao na posljedicu, a ne simptom. Također, pažljiva sam kod izvođenja vježbi na treningu, pazim da nemam nikakve trzajne ozljede i ne bavim se nikakvim aktivnostima koje uključuju visoki intenzitet. S druge strane, trudim se da život ide dalje u pozitivnom tonu i da se ne prepuštam samosažalijevanju. To je svakodnevna borba, ima dana kada ide teže i kad ide lakše. Kada osjetim da imam težak dan odlažem sve obaveze i prioritet mi je kvalitetan odmor, trudim se puno više slušati svoje tijelo i davati mu ono što mu je potrebno, čak i kad to podrazumijeva promjenu planova.

Petra upozorava na vrlo raširen - i vrlo opasan mit

Koji je najveći mit o moždanom udaru koji biste željeli razbiti?

Definitivno da je moždani udar bolest koja pogađa stariju populaciju. Kada sam se više kretala u krugu bolnice, kontrola i takvih tema bila sam šokirana koliko mladih ljudi zapravo dobije moždani udar. Isto tako, važno je da se reagira brzo, koliko god bio ozbiljan, moždani udar ne mora završiti tragično ako se reagira na vrijeme.

Zvonimir Ferina/Dan crvenih haljina

Koliko je za vas osobno važan Dan crvenih haljina?

Počašćena sam što mogu sudjelovati u ovoj kampanji i drago mi je da se sve više ljudi uključuje nošenjem crvene boje prvi petak u veljači. Osobama koje su preboljele moždani udar puno znači podrška okoline i razumijevanje što sve donosi moždani udar i nama oboljelima ali i našim obiteljima.

Na kraju, koja je Vaša poruka za žene na temu moždanog udara - za sve one koje su to već prošle ili one koje su u fazi oporavka, ali i općenito?

U životu ništa nije toliko važno kao zdravlje, možemo imati naizgled sve, ali ako nismo zdravi onda nam to sve ništa ne vrijedi. Nažalost, ponekad ćemo prvo zdravlje staviti na kocku. Pri tome mislim da je još veliki broj ljudi fizički neaktivan, mnogi puše i to od rane mladosti, prekomjerno konzumiraju alkohol i imaju problem s viškom kilograma. Promjene životnih navika ne moraju biti garancija da se sto posto nećemo razboljeti, ali mogu u velikoj mjeri odrediti kojom brzinom, lakoćom i u kojoj mjeri ćemo se oporaviti ako nas zadesi iznenadna bolest. Isto tako, ako se ne možete sami nositi s emocijama, imate osjećaj da vas nitko ne razumije kako se osjećate ili živite u začaranom krugu straha - potražite pomoć stručnjaka. Život nakon moždanog udara u određenoj mjeri više nije isti, ali i dalje može biti lijep.

SAVJET LIJEČNIKA

Petra Meštrić za Žena.hr: Prepoznajte ove atipične simptome na vrijeme i spasite si život

NISMO SVJESNI

Neprijatelji iz sjene: Svakodnevne navike koje iscrpljuju vaš mozak