Želja za napretkom dovela ju je pak do pozicije direktorice komunikacija, a o tome definitivno nije ni sanjala dok je "radila" kao ulična sviračica. Time se počela bavit iz egzistencijalnih razloga jer očeva bolest -njezinu je obitelj dovela u itekako tešku situaciju s obzirom na to da je on bio zadužen za jedina primanja u obitelji. Hrabra, odlučna i razborita, Ana se nije predala - a kako i bi kada je to djevojka koja je s pet godina upisala osnovnu školu, sa 17 Medicinski fakultet na kojem je s 23 i diplomirala! Vedra i uvijek nasmijana vrlo dobro zna što je najveći neuspjeh - ne pokušati! S ovom mladom damom družila se naša Marija Pajić!
Za one koji ne znaju, tko je Ana Čupić?
Nadam se da ću i ja jednog dana to otkriti! Šalu na stranu, ja sam 25-ogodišnjakinja iz Zagreba, po struci liječnica koja trenutno radi na razvoju svoje karijere u području internih komunikacija i marketinga kao Head of Communications u Q agencyju, zagrebačkoj IT agenciji. Kao osoba sam iznimno društvena, nasmijana, opuštena i otvorena.
Kada čovjek pročita tvoju biografiju, zapita se kako ste to sve stigla – prvenstveno završiti dvije osnovne i dvije srednje?
Kad ja gledam unatrag, prije se zapitam kako to da nisam više toga stigla? Tako je, pohađala sam otkad znam za sebe 2 škole, onu “običnu” školu, i glazbenu. Kad kreneš tim tempom od malena, to vrlo brzo postane normalni dio svakodnevnice. Mislim da je odgoj igrao najveću ulogu. Imala sam sreću imati mamu koja mi je od JAKO malih nogu usadila čvrste vrijednosti poput “Uzdaj se u se i u svoje kljuse” i “Znanje je moć”, vjerovala u mene u svakoj mojoj odluci i bila golema potpora. Nekima bi to možda na prvu zvučalo kao da je vršen određen pritisak u djetinjstvu, ali zapravo sam ja kao dijete to željela i tražila. Bila sam jako znatiželjna i gutala more knjiga i prije škole, i poticala sam svoje roditelje da me uključe u što više vannastavnih aktivnosti. (Pada mi na pamet jedna priča o tom kako sam ljeto prije škole, s 5 godina, na plaži čitala Don Quijotea, dok se moja mama opravdavala da je to njezina knjiga, kako je ne bi osuđivali ili mislili da me forsira.) Ključ svega je dobra organizacija, ali i znati kako prioritizirati stvari. Bilo je trenutaka kad je jedna ili druga škola patila, ali imala sam svoj cilj i ništa me nije moglo spriječiti u ostvarivanju istog. Mislim da je najvažnije vidjeti ljepotu i cilj u svemu što radiš, a ne kao obavezu koja se treba i mora odraditi. Znala sam da želim učiti i baviti se glazbom i da uživam u tome, pa je bilo puno lakše. Naravno, bilo je izbjegavanja sati, izvlačenja i žongliranja obaveza, vjerujem da moji nastavnici koji ovo čitaju to mogu sa smiješkom i potvrditi, ali sve je to dio procesa odrastanja i učenja.
U to vrijeme, dogodile su ti se i neke prekretnice na privatnom planu. Nažalost, između ostalog i bolest oca – kako je došlo do toga da preuzmeš brigu o obitelji i kako se to odrazilo na tvoje odrastanje?
Da, kao učenici 3. razreda srednje škole, dok su moje mlađe sestre imale samo 10 i 12 godina, moja obitelj je doživjela ogroman preokret - tata je dobio Alzheimerovu bolest. Takva bolest donosi puno tereta na cijelu obitelj, onog emocionalnog ali u našoj situaciji i financijskog. Do tada je jedino otac financijski skrbio za obitelj, a mama je od mojeg rođenja bila kućanica, te smo ostali na iznimno niskoj mirovini kao jedinom izvoru prihoda koji nije bio dovoljan niti za mjesečne račune, a kamoli najam stana. Tad nas je k sebi prihvatila moja pokojna baka, i tako smo živjeli u 40 kvadrata jednoiposobnog stančića, nas ukupno 6. Nažalost, bolest oca se protegla idućih 5 godina (nakon čega je i preminuo od posljedica iste), a zahtijevala je 24-satnu skrb koju je pružala moja mama. Uz tako mlade sestre, jednostavno nitko drugi nije preostao da radi i donosi dodatan prihod doma da bi mogli izgurati iz mjeseca u mjesec. Ja sam u toj situaciji vidjela 2 izbora - sjediti doma i tugovati, ili smisliti neki način da zaradim i pomognem svima nama. Jedino što sam se nadala je da to neću morati odustati od fakulteta, i da ću probati sve izbalansirati i izboriti se. Nisam znala kako naći posao sa 16 godina, pa sam odlučila početi s onim što znam - sviranjem. Klavir baš i nisam mogla ponijeti na ulicu, ali gitara je bila dosta intuitivan instrument s obzirom na dugi niz godina u glazbenoj školi. Vježbala sam par tjedana i krenula svirati po Zagrebu, kao ulični svirač. I dan danas mi je to jedan od najdražih poslova koje sam imala.
Kako su izgledali tvoji poslovni počeci? Koji su te poslovi učinili boljom osobom danas?
Čim sam započela studiji imala pravo rada putem studentskog ugovora, to mi je otvorilo bezbroj mogućnosti. Kroz prvu godinu studija, uz povremeno ulično sviranje, posvetila sam se davanju instrukcija i honorarnim manjim poslovima. Trebala sam poslove koji ne zahtijevaju puno sati u danu preko tjedna, jer je medicina po pitanju pohađanja nastave i predavanja jako stroga. U davanju instrukcija sam uživala i najviše mi se svidjelo što bih tek kad banaliziram neke pojmove koje mislim da razumijem, shvatila da sam u krivu i da imam još prostora kako ih bolje razumjeti, tako da je taj posao jako utjecao na moj način učenja. Instrukcije sam davala iz fizike, kemije, matematike, klavira, glazbene teorije, pa čak na kraju i anatomije! Kasnije tokom studija sam mogla odvajati i više vremena, pa sam se posvećivala nekim drugim poslovima. Prvo sam započela s ugostiteljstvom gdje sam radila od konobarenja u kafićima, japanskom restoranu, pa do pizzerije-u Americi jednu ljetnu sezonu. Ugostiteljstvo je jedan jako fizički i emocionalno zahtjevan posao koji me sigurno ojačao više od nekih kasnijih “uredskih” poslova, i naučio da treba znati cijeniti ljude svih industrija i sve radnike, bez obzira na poziciju ili edukaciju, jer svaki posao nosi svoju težinu i teret. Najduže sam radila s djecom, gdje sam vodila rođendane u dječjem Escape Roomu, nekad i po 24 sata rođendana tokom vikenda s do 30 djece odjednom. E tek to očeliči živce i nauči strpljenju i komunikaciji! Mislim da me svaki posao učinio boljom osobom, ali ono najvrijednije što sam naučila i što vidim da jako nedostaje mnogo mladih ljudi je samopouzdanje. Često ljudi percipiraju neke poslove puno težima i nedostižnijima nego što zapravo jesu, bez da se uopće pokušaju prijaviti za tu ili sličnu poziciju. Ono što sam ja naučila je da ako ne probaš, nećeš do toga niti doći.
Kako to da je jedna doktorica završila u IT industriji?
Ljubav prema IT-ju je započela još u srednjoj školi, pohađala sam matematički smjer u MIOC-u gdje si jednostavno okružen tehnologijom i ostalim srodnim znanostima. Jako sam voljela informatiku i matematiku, i FER je bio plan B ako ne uspijem upisati medicinu. Čak sam dosta dugo tokom studija razmišljala o tome da ih paralelno studiram, no uz održavanje prosjeka za stipendiju, ali i rada uz fakultet, to se nije činilo kao realna opcija. Ta ljubav se obnovila kad se osnovao HUB385. Kako su osnivači Zaklade Luka također bili i osnivači HUB-a, omogućili su stipendisticama korištenja prostora i desk-sharinga u HUB-u. Meni je zbog ranije spomenutih životnih okolnosti i velike obitelji u malom stanu to značilo da mogu učiti u miru, tako da sam često odlazila tamo. Upoznala sam jako puno ljudi u tech industriji, i shvatila da mi karakterno i mindsetom takva okolina prirodno leži i odgovara. To su najčešće mladi ljudi, ambiciozni, koji vrednuju svoj rad i pristupaju problemu analitički. Htjela biti dio te scene i industrije, pa sam počela istraživati i učiti. Tad sam shvatila da imam vrlo dobru podlogu te da sam dovoljno ulagala u svoje znanje da ga mogu unovčiti i prijavljivati se na malo različitije poslove od prethodnih. Tako sam počela raditi remotely na petoj godini studija za jednu londonsku firmu u prodaji i marketingu, i tu se prvi put susrela s tom industrijom. Vrlo brzo je moj interes za time rastao, pa sam sličan posao radila i za jednu hrvatsku ljekarnu. Nakon toga sam se javila i jednom hrvatskom startup-u, koji je spajao moje 2 najveće ljubavi - medicinu i tehnologiju. Ubrzo sam tamo postala Chief Marketing Officer, i naučila što znači startup scena i odgovornost koja dolazi kad projekt i firma startaju od nule a potrebno ih je dignuti na neki nivo i dati im dodanu vrijednost. Takvi poslovi su me inspirirali i da otvorim svoj obrt za računalno savjetovanje, gdje sam nekoliko mjeseci radila kao freelancer. No to su sve bili privremeni poslovi, po mjesec-dva, još za vrijeme studija. Shvatila sam da se želim okušati u tome i puno radno vrijeme, dugoročnije. Prijavila sam se na preko 100 sličnih pozicija, a jedino iz Q-a sam dobila pozitivan feedback i poziv na razgovor. Nije me obeshrabrilo to što su većinom moje prijave prošle neodgovoreno, znala sam da je iz perspektive poslodavca riskantno zaposliti studenticu medicine u totalno drugoj industriji u kojoj nema toliko puno iskustva, na puno radno vrijeme, pred kraj fakulteta za koju se pretpostavlja da će nastaviti ići raditi u smjeru medicine i vrlo brzo otići iz te firme. No, Q je riskirao, dao mi priliku, i ja sam znala da im moram dokazati da nisu pogriješili. I eto, 2 godine kasnije, mislim da obje strane osjećaju da je to bila odlična odluka i da bi bila ogromna šteta da se to nije dogodilo. U Q-u sam mijenjala razne pozicije, i učila o posve novom svijetu IT industrije te kako stvari tu funkcioniraju, i zaljubila sam se u to! Mislim da nema bolje industrije koja je toliko poticajna za mlade, gdje nije važna titula ili akademsko znanje već koliko tvoj trenutni doprinos može pomoći firmi. Sviđa mi se što se stvarno sluša svačiji glas. To je djelomično specifično za Q, ali djelomično i golema prednost ove industrije.
Bila si najmlađa studentica medicine – kako ti je to pošlo za rukom? Ne samo da si bila najmlađa studentica već si sve završila u roku – pa i prije!
Ma ja vam se samo stalno negdje žurim! Upisala sam medicinski fakultet sa 17 godina, a do toga je došlo zbog događaja puno godina ranije, a to je da sam s 5 upisala prvi razred osnovne škole. Pohađala sam anglosaksonski predškolski vrtić u Zagrebu oko godinu dana jer sam paralelno s učenjem govora hrvatskog jezika učila i engleski, te su moji roditelji htjeli da ga nastavim učiti. U tom vrtiću su prepoznali moj afinitet za prirodoslovnim predmetima i poslali me na test sposobnosti kako bi me upisali u školu po njihovom programu, gdje tako rani upis nije toliko rijedak. Na samom testiranju su potvrdili da sam spremna za školu, pa čak se i razgovaralo da bi me odmah ubacili u neki viši razred. No na kraju uz razna premišljanja mojih roditelja kako će se to odraziti na moju adaptaciju u okolinu, ali i moj pritisak i želju da što ranije krenem u školu, prelomili su da ću upisati regularni hrvatski program i to ljeto krenuti u školu. Nikad nisam imala probleme uklapanja u društvo, dapače, nisam ni osjetila tih 1-2 godine razlike od svojih vršnjaka, niti u razvoju niti u tome kako su me tretirali, tako da sam ja i više nego sretna što su donijeli tu odluku i da sam se uspjela krenuti školovati ranije. A sve dalje je teklo regularno, pa tako i 6 godina studija, davala sam ispite u roku i voila, s 23 godine diploma u rukama. Jedan od najvećih razloga za guranje studija u roku i prosjeka ocjena je bila stipendija koju sam dobila na prvoj godini studija. Riječ je o stipendiji Zaklade Luka, osnivača Ivane Šoljan i Ivice Mudrinića, koji su stipendirali 10 studentica godišnje s teškim socioekonomskim situacijama a izvrsnim akademskim rezultatima. Mislim da ne mogu riječima opisati što je to značilo za mene i koliko je to pozitivno utjecalo i promijenilo moj život, ali i život moje obitelji. Stipendija je bila u tom trenutku značila da sam financijski sigurna i imam oslonac te da mogu početi manje raditi a više studirati. Tako da sam si uspjela priuštiti si čak 2 od 6 godine studija - samo studirajući. Bez te stipendije upitno je koliko bih dugo nastavila toliki rad i studij i u kojem opsegu. Jedini uvjet stipendije da se nastavi i na iduće godinu fakulteta je bio da se godina mora položiti u roku, s prosjekom ocjena iznad 4.0. To mi je bila najveća motivacija, znala sam da ako učim i trudim se, da ću imati financijsku sigurnost. Osim toga, kad si tako mlad u bezizlaznoj situaciji, osjećaš se samo i odbačeno, i bilo kakva afirmacija da netko vjeruje u tebe i misli da si vrijedan ulaganja je neopisiv vjetar u leđa. Tako da sam uspjela ostati stipendist svih 6 godina studija! Još jedan od benefita Zaklade je bilo i mentorstvo; kao mentora sam dobila Sinišu Glumičića. Osim glazbe, voljela sam se baviti i drugim umjetnostima, tako kao dijete izdala i zbirku pjesama, ali sam i jako voljela crtati portrete. Zato sam imala ogroman interes za maksilofacijalnom kirurgijom, i samo mentorstvo stručnjaka u tom području je bilo ogromna čast. U međuvremenu su se moji interesi za specijalizacijom promijenili, ali nikad neću zaboraviti koliko je imati takvog mentora značilo u ranim počecima bavljenja medicinom. Medicina je jako zahtjevan fakultet, ali ako se pristupi učenju s razumijevanjem i znanstvenim pristupom gdje se stalno ispituješ “Zašto je nešto tako kako je?”, vrlo brzo stvari krenu sjedati na svoje mjesto. Više ne čitaš imenik informacija, već ti sve dobiva smisao. Voljela bih kad bi se u našem edukacijskom sustavu više radilo na taj način, ne odvajalo predmete i učilo da informacije spadaju u ladice, već da su informacije samo alat kojim objašnjavamo pojave koje se nalaze oko nas ili u nama. Nadam se da ću jednog dana imati prilike i predavati pa pokušati implementirati neke metode učenja do kojih sam došla kroz studij.
Dio studija medicine si provela i na razmjeni, točnije u Indoneziji gdje si radila na hitnoj u gradiću Malang – kako opisati takvo iskustvo?
Imala sam priliku sama otputovati i dva mjeseca provesti u Indoneziji i tada se rodila moja ljubav prema Aziji i putovanjima. To iskustvo je jednostavno nevjerojatno, ne sam čin putovanja i upoznavanja s kulturom, već adaptacija na rad tamo i na njihov način razmišljanja. Sretna sam i da sam za vrijeme rada u bolnici bila smještena kod jedne obitelji te sam živjela po njihovim navikama, tradiciji i stilu života. Možda zvuči kao klišej, ali mislim da tek kad otputuješ negdje gdje se način života toliko razlikuje od tvojeg, možeš upoznati pravog sebe i vidjeti tko si zbog okoline koja utječe na tebe, a tko si ti kao osoba. Indonezija mi ima još jedno posebno mjesto u srcu, a to je zbog načina na koji sam došla do tamo. Da bih uopće imala pravo na razmjenu, potrebno je bilo raditi i volontirati u studentskoj udruzi studenata medicine CroMSIC, preko koje se stiče pravo biti u tom programu. No, iako je to organizirana razmjena, financijski je potpuno sam pokrivaš. Tako da sam dva mjeseca prije razmjene radila bez dana odmora 3 posla, od 7 ujutro do zore, te sam Indoneziju doživjela još snažnije i kao teško ostvaren cilj za koji sam se sama uspjela izboriti. Moram priznati, dolazak tamo mi je bio jedan od najponosnijih trenutaka. Znala sam da to želim i bila spremna učiniti sve da si sama to i ostvarim!
Nedostaje li ti bijela kuta?
Isprve sam mislila da mi jako nedostaje, ali je to više bio osjećaj panike i straha da ću nešto propustiti ili zaboraviti. Bilo je neopisivo teško donijeti tu odluku da želim okušati se u nečem drugom, i to taman kad sam uspjela doći do cilja i diplome liječnika medicine, o čemu sam maštala cijeli život. Tako da je tu bilo puno unutarnjih borbi, ali kad sam naučila ukloniti te strahove i poslušati srce, shvatila sam da sam upravo tamo gdje želim biti, i da sigurno to neko vrijeme još neću mijenjati. A bijela kuta je za sad u mom ormaru, ispeglana čeka neko drugo vrijeme da ju ponovno obučem, i znam da će to vrijeme doći točno tad kad bi i trebalo.
Ti si najbolji dokaz da se snovi doista ostvaruju ako vjeruješ u njih – jesi li ikada pomislila odustati?
Apsolutno nikad. U mojoj glavi odustajanje jednostavno nije scenarij.
Inače ljudi imaju predrasude prema lijepim ženama - sumnjaju u njihov uspjeh - pa je li se tebi ikada dogodilo da te netko „osudio“ na temelju izgleda?
Ja bih više od svega voljela doživjeti vrijeme da ovo pitanje postane čudno i neobično… Ali nažalost, još nismo tamo. Pa sigurno je, bezbroj puta, od poslovnih situacija do običnih susreta u dućanu ili taksiju. Ali mislim da ja svojim stavom i komunikacijom brzo razbijem predrasude, znam svoju vrijednost i koliko poštovanja zaslužujem, pa se vrlo brzo tako i postavim i dam to drugoj strani do znanja. Nažalost, to nije nešto što dolazi curama prirodno, već treba puno raditi na tome, i voljela bih kad bih mogla potaknuti i druge mlade cure da razbijaju predrasude svaki dan, na svim razinama. Jedan od moj životnih ciljeva, inspiriran i svojom situacijom i Zakladom Luka, je upravo to - pomoći mladim curama da se izbore za ono što zaslužuju i da se s vremenom promijeni slika u društvu o ženama. Što svojom pričom, a što mentorstvom i projektima u budućnosti. Veselim se danu kad nećemo morati u medijima čitati o odjeći i izgledu utjecajnih žena, već o njihovim postignućima, i vjerujem da do toga možemo doći zajedno kao društvo.
Kako izgleda tvoj uobičajeni radni dan?
Otkad radimo od kuće, što je već gotovo godinu dana, izvana svaki dan izgleda vrlo jednako - uz laptop. No malo detaljniji opis bi bio - jako dinamično, toliko da mi niti jedan radni dan nije “uobičajen” ili sličan prethodnom. Moj posao se sastoji od jako puno sastanaka i brainstorminga, i tek kad radni sati završe, stignem zapravo sjesti i “odraditi” posao u miru. Trenutno pokrivam područja interne komunikacije Q-a i marketinga, što uključuje puno kreativnosti i razmišljanja van okvira. Osim Q-a, ne treba izostaviti i Jenz, modernu aplikaciju za internu komunikaciju koja se razvila u Q-u, a trenutno je u procesu osamostaljenja kao poseban entiteta i spin-off firma jer jako rapidno raste. Na Jenzu radim od dolaska u Q, i prošla sam sve dijelove razvoja kroz razne pozicije - od prodaje, marketinga, samog tehničkog razvoja, komunikacije s klijentima, strateških odluka… Tako da je Jenz i dalje veliki dio mojeg radnog dana, a kroz njega sam naučila sve o razvoju produkta iz različitih uglova i gledišta.
Kako je raditi u jednoj mladoj i uspješnoj IT kompaniji? Koji je najbolji dio tvog posla?
Svaki dan je nešto novo, neka nova ideja, neki novi projekt, a najbolji dio toga? To što većina posla dolazi od mene i mog tima samih! Ne radimo da bi “odradili” zadano, već svaki dan sami smišljamo što možemo novo napraviti da bi donijeli korist našoj firmi, planiramo projekte i inicijative te dnevna zaduženja. Nije važno što će neka ideja značiti više posla za nas, ako znamo da će značiti i benefit za Q. Jako je lijepo osjećati se dijelom jednog kolektiva u kojem točno vidiš svoj utjecaj i kako to doprinosi rastu firme. Nisi samo ime na papiru. Osim toga, imam odličan tim mladih ljudi s kojima mi je ne samo užitak raditi, već se i u slobodno vrijeme puno družimo. Glavni fokus mi je održati iskrenu komunikaciju u timu i pokušati stvoriti otvoreno okruženje gdje moje kolege mogu uvijek osjećati se slobodno izreći svoje mišljenje i biti kreativni, te uvijek uvažiti sve članove svojeg tima. Najbolji dio Q-a na kojem ću mu biti vječno zahvalna je davanje prilike. U jako malo vremena sam rapidno napredovala, i došla do pozicije voditelja odjela komunikacija. Mislim da nema puno mjesta na kojima ćeš dobiti takvu priliku, i da će netko slušati što imaš za reći, usprkos godinama i iskustvu i samo se fokusirati na sadržaj. Neizmjerno sam zahvalna što sam dobila takvu šansu za napretkom i što radim u firmi gdje sam slobodna iskazati svoj stav i mišljenje te da će ga druga strana prihvatiti.
Velika si zaljubljenica u putovanja pa kako proživljavaš ove dane lockdowna?
Isprve jako teško, ali više zbog toga što sam ono što na engleskom zovu “društveni leptirić” pa teško podnosim izolaciju i ostanak kod kuće bez da sam okružena društvom, izlascima i zabavom. No, ova godina mi je pomogla staviti fokus isključivo na sebe i na svoju karijeru, bez osjećaja da nešto propuštam ako sam doma i puno radim i učim, jer svi su sada u istoj situaciji. Iskreno, čak mi je jako odgovarala ta promjena, posvetila sam se sebi i poslu, pronašla mir u svoja 4 zida, i pomirila se sa situacijom. No, vjerujem da je svima teško, svatko je izgubio neke elemente svojeg normalnog života, pa čak i poslovne i privatne prilike. Vjerujem da je ispravno postaviti zdravlje cijelog društva i zajednice na prvo mjesto i poštivati epidemiološke mjere te imajući to na umu, osjećam se dobro što ne putujem i ne ugrožavam ljude oko sebe. Putovanja će uvijek biti :) Ja sam zadovoljna da imam posao, kruh na stolu, obitelj i prijatelje na broju, i što mi više treba?
Imaš li neke ciljeve koje želiš ostvariti u narednih nekoliko godina?
Evo ova godina mi je započela s ostvarivanjem jednog golemog cilja - položila sam vozački ispit! Iako sam na poslu s kojim ne mogu biti ispunjenija, i na putu kojeg nisam zamišljala prije nekoliko godina, naučila sam manje planirati i više se prepustiti prilikama - one na koje naiđem i one koje si stvorim. No, naravno, imam neke snove i ciljeve koje bih i dalje voljela ostvariti. Voljela bih nastaviti karijeru uzlaznom putanjom, ali i okušati se u znanosti. Mislim da mi je ovaj trenutni posao istrenirao mozak na način na koji mi nikad prije nije radio, i da bih mogla to usmjeriti u neka zanimljiva istraživanja i učenje, pa tko zna, nadam se započeti i doktorat! Također, jedna od velikih želja mi je okušati se živjeti u stranoj državi, makar samo privremeno. No prije toga, imam još neke osobne ciljeve koje želim ostvariti u Q-u, postoji još puno prostora za rast i za učenje, i dok god je tako, želim ostati i truditi se ostvariti ih.
Imaš li sve o čemu si sanjala - tj. imaš li još neke ciljeve koje želiš ostvariti?
Dugoročno bih voljela zauvijek učiti i okušati se i u učenju i mentoriranju drugih. Još uvijek se trudim zadržati neke dječje nade o mijenjanju zajednice i svijeta oko sebe, pa se tako ne bih čudila ako se nekad uključim i u politiku! Mislim da je moj san oduvijek bio pokušati pozitivno utjecati na svoju okolinu kako bi svi živjeli u pravednijem i boljem društvu, pa se nadam svoj karijerni i životni put usmjeravati tako da što više živim taj san.
Što je za tebe uspjeh?
Za mene je uspjeh uvijek davati sve od sebe i ne pristajati na kompromise, imati zacrtani cilj i učiniti sve u svojoj moći da se ostvari. Čak i ako se ne ostvari, ako sam dala maksimum, to je za mene uspjeh. Mislim da je važno neprestano raditi na sebi i svom rastu i uvijek se pitati ona “dječja” pitanja poput “Zašto?” i “Kako?”. Zbog toga smatram da je najveći neuspjeh - ne pokušati.