Monika Mihajlović o trudnoći, komplikacijama i dolasku kćeri: 'Pomažite jedna drugoj umjesto da skačete kao kobre'

Simpatična glumica Monika Mihajlović Rotim presretna je što će uskoro postati majka. Ona i suprug, specijalist neurokirurgije Ante Rotim, za nekoliko tjedana postat će roditelji malene djevojčice. I dok se jako veseli novoj životnoj ulozi, Monika (34) je odlučila govoriti i o ne tako 'bajnoj' strani trudnoće. Na simpatičan način o svim nedaćama drugog stanja progovara na društvenim mrežama, a za Žena.hr dala je vrlo iskrene i dirljive odgovore vezane uz svoju trudnoću, komplikacije i odnos društva prema trudnicama. 

Jedna ste od rijetkih trudnica koje javno progovaraju o ne tako lijepoj strani trudnoće. Što mislite, zašto se toliko romantizira trudnoća?

Mislim da tu postoje dva ključna razloga. Prvi je taj što postoji društveno nametnuti sram koji bismo "kao" trebale osjećati ako se ne osjećamo blaženo, predivno, savršeno i ne blistamo ili ako s trudnoćom nešto nije u redu. Uzmimo, na primjer, nepisano pravilo da se prva tri mjeseca nikome (osim ocu djeteta) ne govori za trudnoću. Meni je to užasavajuće, jer tako učimo žene da, ako dožive spontani pobačaj, toga se trebaju sramiti, da su one krive i da nemaju pravo na podršku bližnjih (osim eventualno opet oca djeteta). To ide u tolike ekstreme da sam čula kako žena ni svojoj vlastitoj majci ne bi trebala govoriti za trudnoću u slučaju da se nešto dogodi i onda sam se zapitala iz svoje vlastite pozicije - kome će žena ići po podršku, utjehu i suosjećanje ako ne vlastitoj majci? Da, otac djeteta je tu, ali mogu li svi očevi razumjeti to naše stanje? Zašto ne bismo i majci ili sestri ili prijateljici jednako tako mogle otići po podršku i utjehu? Ne kažem da se nakon dva i pol tjedna trudnoća treba objaviti "u Narodnim novinama" i svaka žena sebe najbolje poznaje, svaka zna kome želi reći, ali joj ne bi trebalo biti nametnuto hoće li tu vijest podijeliti s jednom osobom ili njih deset i kada. 

Za drugi bih rekla da je možda stvar biologije. Mislim da smo napravljene tako da nakon određenog vremena nakon poroda bar djelomično zaboravimo i trudnoću i porod i proces oporavka. Priroda je to savršeno smislila, jer da nije tako, vjerojatno se puno žena nakon teške trudnoće ili poroda ne bi odlučile na sljedeće dijete.

Matea Smolčić Senčar

Dobijete li osip kada čujete izraz 'blaženo stanje' za trudnoću?

Joj, dobila sam ja osip na svašta što sam čula u ovih skoro devet mjeseci pa između ostalog i na to "blaženo stanje" ili na "trudne su, nisu bolesne", a ja istovremeno gledam odjel trudničke patologije koji je prepun žena koje su tamo zato što su trudne - a ne bolesne s više ili manje teškim dijagnozama koje su dobile upravo zato što su trudne - a ne bolesne. Da, trudnoća nije bolest, ali trudnoća je drugo stanje koje itekako može izazvati niz dijagnoza. Dobila sam osip i na one pametne koji samo hodaju okolo i dijele savjete, a da nisu nimalo upućeni u situaciju. Ali istaknut ću to kao jednu od pozitivnih strana moje trudnoće, drastično mi je pao prag tolerancije na takve stvari i počela sam primjećivati koliko ljudi imaju potrebu govoriti samo zato da bi nešto rekli. Ali poseban osip dobila sam na "naše bake su rađale u štalama i na poljima pa se nisu žalile". E to je tek tema kojoj ću posvetiti posebnu pažnju.

Koji Vam je najgori dio trudnoće?

Strah i bolovi. Da ste me to pitali prije koji mjesec, rekla bih vam da su mučnine najgore jer, da budem iskrena, pokorile su me i to nisam baš očekivala, ali tada je moja trudnoća bila medicinski savršeno uredna - dok to nije prestala biti. Nakon toga slijede strah i bolovi. Inače nisam osoba koja je jako osjetljiva na bol, imam neki normalan prema višem prag tolerancije na bol, ali neki bolovi koji su se pojavili bili su za mene zaista previše. Sva sreća, za vrijeme najgorih napada bolova već sam se nalazila u bolnici pa sam pomoć dobila u najkraćem mogućem vremenu.

Možete li pojasniti kakve komplikacije imate, zbog čega ste na strogom mirovanju?

Problemi su počeli u 23. tjednu trudnoće kada sam zbog bolova iznad pubične simfize zaprimljena u bolnicu i tada se ustanovilo da imam pravilne kontrakcije na svakih pet minuta. Uzrok nikada nismo utvrdili 100 %, ali najvjerojatnije je uroinfekt taj koji je pokrenuo probleme. Kroz 48 sati uspjeli smo terapijom zaustaviti kontrakcije. Nakon pet dana dobila sam neku vrstu vjerojatno bubrežnog napada s abnormalnom, zapravo, neizdrživom boli. Ni tu nismo našli točan uzrok nakon svih pretraga, ali pretpostavka je da je ipak bio bubreg u pitanju. Nakon cca 10 dana otpuštena sam iz bolnice uz mirovanje, a kako su se određeni nalazi pogoršali, za četiri tjedna sam stavljena na strogo mirovanje. 

Koliko ste sada trudni? Raste li s bebom i strah hoće li sve biti u redu, ili se on smanjuje?

Sad sam u 36. tjednu trudnoće i, iskreno, sad je dosta lakše što se tiče straha. Zezam se da bolovi rastu proporcionalno tome kako strah opada. Negdje do 35. tjedna je bilo napeto, ali kako smo ušli u njega, tako sam ja osjetila olakšanje i znala da će dođe li do poroda ona biti dobro i izgurat će sve. Vjerujte, sve bolje zvuči od 23. ili 24. Mnoge žene su to prošle čak i s puno manjim tjednima.

Neki ljudi imaju stav da se trudnice "nemaju pravo" žaliti jer je stvarati dijete dar. Što biste poručili tim ljudima?

Pa njima uglavnom ništa. A svima ostalima bih rekla da uz to što je stvarati dijete biologija, to je i nešto posebno i predivno. Mislim, sama pomisao na to je lijepa, u prirodi možemo vidjeti stvaranje novog života svaki dan i svaki dan je iznova zapanjujuće i predivno, ali to što je rezultat predivan, ne znači da proces nužno mora biti ugodan. I zašto ne bismo smjele reći da nije ugodan? Kome to zapravo smeta i zašto? Postoje žene koje su zaista imale predivne trudnoće, uživale u svakom danu i iskusile to blaženo stanje o kojem svi pričaju. Presretna sam zbog tih žena i želim nam svima što više takvih trudnoća, ali ne možemo znati kakva će biti naša. Ja sam od sebe istinski očekivala da ću kroz trudnoću proći kao od šale, bez ikakvih problema, a tako sam i krenula. Nastavila sam normalno raditi bez obzira na mučnine i bolove, bila sam aktivna, dramske s djecom, predstave, vodila svoj salon, kuhala, nosila, čistila... Naravno, ne baš kao i prije trudnoće, malo jesam usporila, ali i dalje sam sve radila jer "ja nisam bolesna, nego trudna". Sad, kad pogledam unazad, smatram da bih puno drugačije postupala u mnogim situacijama da sam bila dobro pripremljena i educirana o trudnoći. Na svakom koraku imamo mnoštvo edukacija/seminara/videa kako s bebom ovo ili ono, kupamo li bebu u toploj vodi ili pola stupnja manje toploj vodi, okrećemo li je ovako ili onako, treba li tetra pelena biti od bambusa ili od muslina, kada uvesti krutu hranu, treba li borovnicu dati cijelu ili pola…A nigdje edukacije o majci i kako da se pripremi mentalno i fizički na najveću promjenu u životu. Svi su veliki "prijatelji djece", a ja se pitam gdje su prijatelji majki? I onda, kad krenete razgovarati na malo dubljoj razini s majkama, shvatite da se nedopustivo veliki broj žena ne usudi požaliti i tražiti pomoć/utjehu jer "stvarati dijete je dar". Zaista smatram da većina žena odluče biti majke jer to zaista žele, prema tome, nije potrebno da se stalno moramo opravdavati kako smo mi sretne i blagoslovljene trudnoćom dok pokušavamo izgovoriti onaj "ali" i što nas muči.

Matea Smolčić Senčar

Dijagnosticirana Vam je multipla skleroza. Ima li trudnoća kakav utjecaj na Vašu bolest? Trebate li nešto posebno paziti ili imate li možda neke posebne probleme baš zbog bolesti? Imate li neke posebne strahove?

E to još ne znamo, tek nakon poroda, kad se malo oporavim, napravit ćemo kontrolni magnet da vidimo ima li kakvih promjena s obzirom na sve komplikacije i stresove koji su se događali. Inače, trudnoća je za MS protektivna, što znači da relapsa (novih napada) ne bi trebalo biti i kod većine ih nema. Za MS je razdoblje nakon poroda najizazovnije te ćemo tome posvetiti posebnu pažnju. Koliko sada znamo, to što imam MS nije uzrok komplikacijama koje su nastale u trudnoći i nema poveznice među njima. Neki poseban strah nemam, imam potrebu nakon poroda pokušati sve da ne dođe do nekog jačeg relapsa što znači da ću određenu pažnju posvetiti sebi i svom zdravlju.

Tko Vam je najveća podrška tijekom trudnoće?

Neupitno moj suprug. Naravno tu su i drugi članovi obitelji, a i prijateljice koje su zaista pokazale i razumijevanje i podršku, ali Ante je taj koji je većinu preuzeo na sebe. Budući da sam na strogom mirovanju i već mjesecima glumim inventar svog dnevnog boravka, Ante se stvarno trudi da što manje vremena provedem sama. Nakon posla dolazi doma i sve svoje slobodno vrijeme provodi sa mnom, a to je stvarno predivno. Druženja sa svojim prijateljima je sveo na minimum i to stvarno nije zato što sam ga bilo što od toga tražila, nego je jednostavno sam osjetio da mi dani jako sporo prolaze. I svaki trenutak koristi da me nekako zabavi i da mi vrijeme bar malo brže prođe. Budući da ne smijem hodati ni stajati, osim kratko za tuširanje, on i mama mi nose hranu, idu u dućan, umjesto mene obavljaju sve što treba. I to je još jedna stvar koju je meni osobno dosta teško prihvatiti. Od djetinjstva sam izuzetno samostalna i sve želim sama, vrlo rano sam se i financijski osamostalila i neobično mi je ovisiti tako dugo vremena o nečijoj pomoći. Jednostavno nisam navikla na to.

Matea Smolčić Senčar

Razumije li Vaš partner kako se osjećate? Muškarci često ne mogu shvatiti što žene prolaze i skloni su umanjivanju tog iskustva. Ide li Vam to na živce?

Ne mogu znati razumije li u potpunosti, mislim da je razumijevanje dosta diskutabilno samo po sebi jer uglavnom kad nekoga "razumijemo", onda je to iz naše vlastite pozicije - naše perspektive, a ne one istinske perspektive druge osobe, ali ono što znam je da nimalo ne umanjuje ovo iskustvo. Ali i vidi sam, vidi da sam u bolovima, da jedva dođem od kauča do kreveta, a i čuje jer ja, kako ste već do sad shvatili, prilično glasno negodujem.

Na Instagramu ste se osvrnuli na ružne komentare koje ljudi bez pardona dijele trudnicama. Koja je najružnija stvar koju Vam je netko rekao vezano uz Vašu trudnoću? Što mislite, zašto ljudi imaju tu potrebu?

Osobno nisam doživjela neke tako strašne komentare, više mi je bilo iritantno to što ljudi uopće komentiraju izgled trudnice i to na takav način. Komentare ˝izgledaš loše˝ ili ˝baš si se zaokružila˝ ili one koji su se odnosili na moje obline od, da se razumijemo, poznanika s kojima niti na kavu ne idem nisam doživjela kao osobnu uvredu, već kao iritantni problem s njihove strane. Kako sam napomenula i u videu, izrazito ne volim komentiranje tuđeg izgleda iz više razloga, kao što ne volim ni površne razgovore. Ali tek kad sam objavila video i kad su mi žene počele pisati što im je sve rečeno u trudnoći i što su slušale od vrlo bliskih ljudi svakodnevno, shvatila sam da je i to jedan puno dublji problem. Dokazano je da uži članovi obitelji i bliski prijatelji mogu utjecati na mentalno zdravlje i samopouzdanje osobe, kako u lošem smislu, tako i u onom pozitivnom. Pa kad od tih ljudi neka trudnica svaki dan sluša uvrede na račun izgleda, kako od nje očekivati da je to ne povrijedi ili joj spusti samopouzdanje? Krenula sam s tom temom u videima jer mi je uz ˝trudnički mozak˝ kojem se možemo i nasmijati, to bila laganija tema i onda sam shvatila da sam se prevarila i da nekim ženama to uopće nije lagana tema. Tema je to koja je nekima ostavila i dugoročne traume pa joj sada planiram i ozbiljnije pristupiti.

Koji je najbolji savjet koji ste dobili vezano uz trudnoću?

˝Samo probaj preživjeti, i trudnoću, ali posebno ljude oko sebe jer su svi jako pametni, a ništa ne znaju. Obožavaju napominjati što ti sada ne smiješ i što moraš i jako su ponosni na sebe dok to rade.˝

Evo doslovno mi je to rekla jedna prijateljica koja je relativno nedavno rodila i iskreno, to je najbolji savjet koji sam dobila. Uskoro sam otkrila - i istinit.

Koji je najgori?

A joooj, o tome bih tek mogla knjigu napisati! Ali najbesmisleniji, a ujedno i najčešći - ˝naspavaj se sad jer kad dođe beba nećeš spavati (uz obavezno samozadovoljni smiješak na kraju)˝. Komentar koji je meni bio istinski smiješan, jer u tom trenu ja već 8 mjeseci ne spavam! Od kad sam ostala trudna ne spavam od mučnina, bolova, žgaravice, odlaska na WC svakih sat i pol do dva, što kod mene traje od samog početka trudnoće, i niti u jednom trenu nije prestalo ili jednostavno jer su mi oči kao kod sove i ne mogu spavati. Moje spavanje se svelo da neke noći nisam doslovno oka sklopila, neke sam ukupno s prekidima spavala 3-4 sata uz bolove i tu i tamo se zalomi neka noć u kojoj s prekidima odspavam 7-8 sati. Uz to, uredno prvih šest mjeseci, odnosno, dok nisam hospitalizirana, išla sam na posao i radila. Dakle, kronično sam neispavana, a i dalje funkcioniramm i sve je OK, i takav komentar mi je krajnje glup. Žao mi je ako netko uz svoju bebu nije spavao, žao mi je ako nekome budna noć teško pada, ali ja jedva čekam da dođe beba i da se oporavim od poroda jer ću napokon (nadam se) zaspati bez bolova, mučnina i ostalog. Noćna sam ptica i nije mi problem po noći biti budna ako po danu mogu odspavati malo, a budući da baka jedva čeka čuvati malenu, već smo se dogovorili da ću ja preuzeti noći, a suprug i baka po danu kad ja budem previše umorna. I zaista je bogatstvo imati i takvog supruga i takvu mamu. 

Koliko Vam je naporno raditi u trudnoći i planirate li se brzo nakon poroda vratiti na posao ili biste radije uzeli više vremena za sebe i obitelj?

Radila sam do 24. tjedna trudnoće i nije mi to bilo naporno zbog posla. Naporno mi je bilo zato što se fizički nisam nikako dobro osjećala, ali što se tiče posla, ja jako volim raditi i volim svoje poslove i zbog toga mi rad nije teško padao. Dapače, puno teže mi je palo biti doma na strogom čuvanju trudnoće, jer nisam navikla ne raditi. I to je dosta negativno utjecalo na mene. Preko noći sam morala završiti ili prekinuti sve projekte, doma iz kreveta sam tražila i zapošljavala još jednu djelatnicu, intervjue s prijavljenima imala iz kreveta, sve je nekako bilo na brzinu i nimalo kako sam si ja to zamislila. Da sam se bolje pripremila na sve što se može dogoditi i da sam znala objektivnu vjerojatnost da se nešto od toga dogodi, potpuno drugačije bih organizirala i salon i glumačke projekte. Vrlo je nezgodno kad si uz sve i poduzetnik i odjednom moraš preko noći prestati raditi. Naravno, prioritet mi je uvijek bilo da malena i ja budemo dobro i nekako doguramo do termina, ali na žalost, u mom slučaju nije postojala opcija da samo odem na bolovanje i isključim mobitel. Sva sreća pa već godinu i pol imam predivnu, mladu i izuzetno sposobnu kolegicu Emu s kojom radim i ona je preuzela zaista sve što je mogla na sebe. I dalje treba moj potpis ili moja odluka, ali da nisam imala nju, doslovno bih morala staviti ključ u bravu i posao koji gradim sedam godina nakon porodiljnog graditi od početka. I zato sam vječno zahvalna njoj što je takva predivna kakva je i svemiru koji me na vrijeme natjerao da potražim i zaposlim kolegicu te ju počnem pripremati na preuzimanje salona, budući da je trudnoća bila planirana neko vrijeme. A nakon poroda svakako ću neko vrijeme posvetiti samo nama, dijete treba mamu, ali i mama treba dijete. Uz to ću raditi i na njenoj neovisnosti odnosno socijalizaciji s užim članovima obitelji koja je jednako važna.

Privatna arhiva

Kako su Vaši ljubimci reagirali na Vašu trudnoću? Ponašaju li se nekako drugačije?

Uglavnom nitko od pasa baš ne trza na nas dvije, svi se više-manje ponašaju normalno, ali zato su mačke potpuno druga priča. Dvije od tri su se zalijepile za mene i ne miču se. Mačka Ema je opsjednuta mojim trbuhom i stalno bi ga grlila. Iako nije oduševljena udarcima koje dobiva ˝iznutra˝, prkosno ostaje ležati na trbuhu jer ipak je ona ovdje bila prva, a Lady je izrazito nježna i ona je stalno u mojoj blizini, spava naslonjena na mene i prede. Čak i mala Frka koja je najsamostalnija i nekako za sebe, dolazi njuškati i presti u blizini trbuha. Lijep je osjećaj, kao da je svi čuvaju i vole već sada, a i meni daju jedan prijeko potreban mir. Mačke su izvrsne u kanaliziranju energije i volim biti u njihovoj blizini.

Na Instagramu ste se osvrnuli na takozvani "trudnički mozak". Podijelite s nama neku anegdotu.

Uz to što zaboravim sve u roku 2-3 sekunde, par puta sam lažno optužila supruga, a zapravo sam bila ja kriva, ali sam naravno zaboravila dio priče pa nisam povezala da to nije tako kako mi se čini, gubila ključeve od auta i pila krive tablete, osobno mi je najdraža anegdota kad sam dovela auto na servis. Zapravo sam samo došla nešto provjeriti, to je bilo oko 21. tjedna trudnoće, ali trbuh je već bio poprilično velik (trbuh mi je od početka nesrazmjerno velik u odnosu na tjedne trudnoće hahaha) i jako ljubazna gospođa je primijetila da sam trudna i da jedva stojim i hodam te se ponudila da ode u moj auto po prometnu koju sam ja, naravno, zaboravila uzeti. I ja sam joj mrtva hladna zahvalila i dala ključ od auta. Tek kad gospođe nije bilo par minuta, meni je sinulo da u autu imam dva psa. Nikad mi se to nije dogodilo, ali ja sam doslovno izbrisala njihovo postojanje u autu do tog trenutka. Pretrnula sam jer nisam znala kako će žena reagirati. OK, radi se o zlatnoj retriverici i shih-tzuici i gospođa zaista nije bila ni u kakvoj opasnosti, vjerojatno su se i one same potpuno prenerazile situacijom, ali svejedno nisam znala boji li se žena pasa. Ona se vratila vrlo ozbiljna, blijeda i s prometnom u rukama i samo je rekla da je bilo ˝zanimljivo˝, a ja sam se počela ispričavati od trenutka kad sam ju vidjela i bilo mi je silno neugodno.

Pribojavate li se da Vam mozak više nikad neće biti isti? Plaši li Vas pomisao na to da možda više nećete moći zapamtiti tekst za ulogu ili nešto slično?

Ajme o ovom s pamćenjem teksta nisam ni razmišljala, tako da - novi strah je otključan hahaha. Da, uopće mi nije svejedno jer se pitam ako ću zauvijek ostati ovako blentava, kako ću se suvislo brinuti za dijete? Ali eto, žene nekako uspijevaju pa ću valjda i ja.

Kako se osjećate kada osvijestite da ćete uskoro biti mama i držati svoje dijete u naručju?

Trenutačno mi je to sve još uvijek potpuno neobično i apstraktno, iako je jako blizu. Jedva čekam napokon upoznati to malo biće koje stalno štuca u meni i udara me, veselim se vidjeti kako izgleda i da napokon i ona mene upozna na jedan drugačiji način, ali odlučila sam da ne želim previše zamišljati taj susret, ne želim ga pokvariti, neka bude točno onakav kakav treba biti - proživljen u trenutku.

Matea Smolčić Senčar

Istaknuli ste da je Vaša trudnoća bila planirana, ali svejedno je došla kao iznenađenje. Jeste li imali problema sa začećem? Jeste li oduvijek željeli biti majka ili niste bili taj tip?

Došla je kao iznenađenje baš zato što nisam imala nikakvih problema i kad sam rekla da ću ostati trudna, tad sam i ostala. Iskreno, unatoč tome što smo zaista sve planirali, očekivala sam da će ipak trebati malo vremena pa sam se stvarno iznenadila. To je jedan lijepi dio moje trudnoće i jedan problem s kojim se, za razliku od nažalost mnogih parova, nismo morali nositi.

Nosite djevojčicu. Je li to bila Vaša želja ili ste si možda priželjkivali dječaka? Veseli li Vas odgajanje djevojčice, pletenice, haljinice... ili niste taj tip?

Prije trudnoće sam isključivo htjela djevojčicu, onda kad sam ostala trudna mi je odjednom postalo posve svejedno je li djevojčica ili dječak i onda smo saznali da je djevojčica. Veseli me sve vezano za nju, ali nisam tip od haljinica i pletenica. Ja ću je učiti skakati po lokvama, hodati s bosim nogama po zemlji i upijati energiju, mirisati procvale pupoljke i poštovati sva živa bića koja hodaju po planeti. Učit ću je da živi što je više moguće u skladu s prirodom, ali i sa samom sobom. Da primjećuje svoje emocije i ne boji ih se, da ima razumijevanja i empatije prema drugima, ali i jasno postavljene svoje granice. Da nauči kritički razmišljati i uvijek bude slobodna na pristojan i civiliziran način reći svoje mišljenje. Da bude nježna prema sebi i svjesna da je poanta u tome da rastemo i mijenjamo se s godinama, a ne da uvijek budemo isti. Da je u redu misliti pogrešno i svoje mišljenje promijeniti. A što se tiče izgleda, ako bude na mene, nosit će ˝marte˝, crnu odjeću i dugu kosu pa možda bolje da taj dio preuzme neka od teta hahaha. Ali ionako će na koncu sve to birati sama i što se njoj sviđa, a ne što netko od nas misli da bi trebala nositi.

Za kraj, što biste poručili budućim mamama, ali i onima koji nemaju baš razumijevanja za sve što trudnice prolaze?

Trudnicama bih poručila da na svaku emociju imaju pravo. Što god osjećale - pozitivno ili negativno - imaju na to svako pravo i ničega se ne moraju sramiti. Vjerujte, i naše bake i prabake su se osjećale još i gore, samo su morale šutjeti. Došlo je vrijeme da i za sebe i za sve one koje tek dolaze napravimo bolje i prestanemo šutjeti. To ne znači da trebamo biti žrtve, već upravo suprotno, jasno i hrabro komunicirati potrebe i osjećaje. I obavezno da nisu same i jedine, jako puno trudnica prolazi kroz razne stvari - povežite se, komunicirajte, pomažite jedna drugoj (umjesto da skačete kao kobre). To će biti moja mala ˝misija˝, da pokušam omogućiti takvo mjesto za sve kojima podrška treba. A onima koji nemaju razumijevanja - to je u redu, samo produžite dalje. Ne morate imati razumijevanja, ali ne morate niti govoriti samo zato da biste rekli. Kad je govor/komentar svrha sam sebi, onda nema nikakvu poantu pa ni vrijednost. I svakako osvijestite da omalovažavanjem drugog nećete postati sretniji. Za par minuta osjećat ćete se isto kao i prije i vratiti se svom životu i onome što vas čini nesretnima. Jer sretni ljudi ne spuštaju druge, već ih bodre i uzdižu. 

OMILJENI LIK

Glumica se videom oprostila od uloge Davorke iz 'Sjena prošlosti': 'Šteta što je kraj, bili ste sjajni'