Još nije navršila ni 10 godina kad je prvi put oboljela od leukemije. Matea Meden, 29-godišnjaka rodom iz Varaždina, sa stalnom adresom u Puli, još se dobro sjeća trenutka koji je zauvijek promijenio njezino djetinjstvo - i cijeli njezin život:
"Sjećam se da sam kao malena bila dosta boležljiva, bila sam sklona stalnim infekcijama i visokim temperaturama, bila sam slaba i mršava te uvijek bljedunjava. Simptomi koje sam tada imala bili su bolovi u koljenu i strašni bolovi u trbuhu. Sjećam se dana kada sam došla u varaždinsku bolnicu. Doktori su posumnjali na upalu slijepog crijeva, no kad su vidjeli moju krvnu sliku, zaključili su da bih pod hitno trebala krenuti za Zagreb jer to nije bila upala slijepog crijeva, već nešto puno kompliciranije."
Matea je imala sreću u nesreći što je bila premlada da shvati što joj se zapravo događa. Za riječ 'leukemija' tada je čula prvi put.
"Mama mi je objasnila da sam sada bolesna, da moram ostati u bolnici i da će me ona posjećivati", prisjetila se Matea koja je bila prva oboljela od leukemije u njezinoj obitelji, ali nije bila i jedina koja je oboljela od raka. Naime, Mateina sestra preminula je od rijetke vrste sarkoma sa samo 10 godina. Matea je tada bila trogodišnja djevojčica.
Prekinuto djetinjstvo
Mateino je liječenje trajalo pune 3 godine, prošla je kemoterapiju i nakon toga je uzimala lijekove za održavanje zdravlja, no, očekivano, nije uvijek sve išlo glatko:
"Dobro se sjećam jedne alergijske reakcije, kada sam dobila visoku temperaturu i jedva ostala živa. Sjećam se sternalnih i lumbalnih punkcija koje su se tada radile bez anestezije i one su mi bile najgore. S obzirom na to da sam bila dijete i nisam bila svjesna težine svoje bolesti, moja borba je za mene tada bila relativno lagana, barem se meni tako činilo. Pazila sam se i nisam išla u školu, imala sam nastavu kod kuće, a nisam se mogla ni družiti i viđati s prijateljima, što mi je najteže padalo. Moja obitelj je uvijek bila uz mene. Moji roditelji su mi bili najveća podrška, sa mnom su prolazili pakao tijekom liječenja, ali i nakon toga, kada sam se ponovno morala integrirati u školi."
Bolest s kojom se morala boriti u djetinjstvu Mateu je natjerala da brzo odraste. Rak ju je uskratio za mnoge stravi koje su proživljavali njezini vršnjaci - a ukrao joj je i dječju bezbrižnost:
"Moja prva leukemija ojačala me tako da ništa nisam više uzimala zdravo za gotovo, morala sam odrasti i shvatiti neke stvari koje djeca ne trebaju znati, morala sam biti ozbiljnija i odgovorna, 'zrelija' za svoje godine. Nova ja."
Matea i rak u drugoj rundi
Zanimljivo, no upravo ovo je iskustvo naučilo mladu Varaždinku kako se boriti - a pokazalo se da će joj ta vještina, nažalost, itekako biti potrebna i kasnije u životu. Naime, Mateina priča s leukemijom još nije bila gotova. U međuvremenu Matea je živjela punim plućima. Vratila se školi i svom omiljenom hobiju - streličarstvu u kojem je nizala europske i svjetske uspjehe. Ostvarila je svoj san i upisala studij za predškolski odgoj u Puli, a kao studentica upoznala je i svog budućeg supruga. Matea i Kristian vjenčali su se 2016. godine, a sreća nije mogla biti veća kad su dobili prekrasnog sinčića Benjamina. Iako je trudnoća bila rizična radi posljedica kemoterapija koje je bila primila kao djevojčica, Benjamin se rodio kao savršeno zdravo dijete. Matea je konačno imala sve o čemu je ikad maštala i činilo se da život ne može biti bolji. No, upravo se tada rak odlučio vratiti i pomutiti sreću ove male obitelji.
"Bila je 2019, pripremala sam stručni ispit i radila na zamjeni u dječjem vrtiću, kada su mi se na nogama počele pojavljivati neobjašnjive, bezbolne masnice. Isprva sam ih ignorirala, no one su postajale sve veće i odlučila sam napraviti krvnu sliku koja je, nažalost, odmah pokazala blasti, odnosno loše stanice u krvi. Tako samo bila poslana na hematologiju u Puli, obavila sam sternalnu punkciju i dogovor je bio da dođem sljedeći dan nakon 13 sati po nalaz, no doktor s citologije me zvao ranije, već oko 10, i rekao: 'Matea, nije dobro…'.
Odmah je znala da se leukemija vratila, a prvo na što je pomislila jest što će biti s njezinim sinom koji je tek bio proslavio drugi rođendan.
"Pitala sam se, kako ću ja ovo odraditi sada? Što će biti s Benjaminom? Ne može ostati bez mame, ne mogu to dopustiti! Svi moji strahovi iz djetinjstva, sva bol koju sam potisnula, sva pikanja, povraćanja, sve se vratilo u sekundi kao jedan pravi šamar. Suze nisu prestajale teći niz moje lice.
Kada sam došla kući, spakirala sam sve stvari koje sam smatrala važnima, znala sam da ću morati biti kod mame u Varaždinu jer se idem liječiti na Rebro u Zagreb, znala sam da ću sada morati dugo biti u bolnici, da će me tata morati stalno voziti na terapije. Stavila sam slušalice u uši i na najglasnije pustila pjesmu 'Sve će biti u redu' od Psihomodo popa, koja me vodila tijekom cijelog mojeg liječenja. Čak je Davor Gobac bio snimio video isječak gdje mi pjeva…"
No, upravo je mali Benjamin bio onaj koji je Matei dao lavovsku snagu u ključnom trenutku. Ništa drugo nego boriti se nije bila opcija za nju - jer sada je mama i njezino je dijete treba. S tom mišlju vodiljom, Matea je krenula u još jednu životnu bitku. Najprije je prošla kemoterapiju, koju je prilično dobro podnosila. No nakon toga čekala ju je transplantacija matičnih stanica, što je običajni postupak u slučaju povratka bolesti.
"Alogeničnu transplantaciju sam odradila u veljači 2020. I dok sam sve prije toga prošla bez velikih poteškoća, transplantacija me, nažalost, dotukla. Zbog velikih komplikacija moj se boravak produžio na čak 51 dan, dobila sam reakciju na donora, a pokupila sam i gripu, svladavala sam visoke temperature, krvarenja i nemogućnost hodanja te sam počela žutjeti jer moja jetra više nije funkcionirala.
Na sreću, Benjamin je imao tek 2 godine kada mi se leukemija vratila, pa nije shvaćao što se događa, no suprug je itekako dobro znao. Kristian je preuzeo sve obaveze oko djeteta i godinu dana se u tome vrhunski snalazio. Bili smo bezuvjetna podrška jedno drugome te su mi najveća potpora u svemu bila upravo njih dvojica. Držali su me jakom svakodnevni razgovori putem Vibera, kada sam ja to mogla. Benjamin je znao pitati: 'Jesi bila u bolnici? Jesu te pikali? Kada se vraćaš kući? Hoćeš li mi donijeti džema?' Iz bolnice sam mu donijela vrećicu džema od jagode. Znala sam da se ujutro moram probuditi kako bih vidjela je li džem za doručak, kako bih usrećila svoje dijete."
Matične stanice Matea je primila od njoj nepoznatog donora kojeg su pronašli u internacionalnom Registru. Iako nije znala njegovo ime i prezime, za nju je taj čovjek bio njezin anđeo koji je pomagao spasiti joj život:
"S obzirom na to da su podaci o donoru tijekom prve dvije godine od transplantacije tajni, tada nisam smjela ništa znati o njemu, no na vrećici matičnih stanica vidjela sam da je moj donor Nijemac, muškarac, dečko, od tek navršenih 20 godina. A to me šokiralo. Uz matične stanice, dobila sam i pismo podrške koje mi je, naravno, bilo dodatan vjetar u leđa, jer ako on, koji me ne poznaje, vjeruje da ja to mogu, onda ja to moram."
'Nemaš kosu, ali ti si i dalje moja mama'.
Nakon 51 dana provedenog u sterilnoj jedinici gdje je pacijent u potpunosti izoliran od vanjskog svijeta te ne može otvoriti čak ni prozor, veliki je šok opet se vratiti među ljude i u normalan život.
"Najgore od svega bilo je to što sam tijekom cijelog liječenja bila odvojena od supruga i sina, oni su dolazili jedanput mjesečno na vikend u Varaždin, odnosno kada su mogli i kada sam ja bila dobro, kako bismo se barem malo vidjeli, podružili se. Srce mi se slamalo svaki puta kada su odlazili u Pulu. Sanjala sam dan kada ću i ja biti spremna vratiti se doma. Sanjala sam dan kada ću leći u svoj krevet i zagrliti Benjamina, stisnut se uz njega i zaspati u miru. Kada sam se vratila s transplantacije kući, nisam imala kosu. Sjećam se kako me Benjamin jednom prilikom dirao po glavi i rekao: 'Nemaš kosu, ali ti si i dalje moja mama'.
Zbog situacije s pandemijom Matea i njezini ukućani i dalje moraju jako paziti. Njezin se život još nije sasvim vratio na staro, ali malim koracima ide naprijed. Iz dana u dan sve je bolje.
Na hrabrima svijet ostaje
"Sada se borim s osteonekrozom oba kuka i koljena. Desni kuk sam operirala 2021. godine, dobila sam totalnu endoprotezu, a isto to me čeka s lijevim kukom sredinom ožujka. Čekam dan kada ću moći barem malo potrčati za Benjaminom, kada ću se riješiti štaka i lakše samostalno hodati. Svima, koji prolaze istu ili sličnu situaciju, poručila bih da oluje ne traju vječno. Komplikacije su normalne, kao i svi psihički usponi i padovi. Želim da ljudi znaju da nisu sami u tome. Dio sam jedne prekrasne grupe podrške na Facebooku naziva 'SuperCure protiv leukemije i limfoma', u koju se mogu uključiti sve žene s ovim dijagnozama. Iako nije sve uvijek bajno, okružite se što je moguće više pozitivom jer vedar duh izvuče najbolje iz čovjeka."
Rak je za Mateu bio veliki životni učitelj koji ju je podučio neprocjenjivo vrijednim lekcijama:
"Sada znam da se ljudi zaista zamaraju krivim stvarima, nije svaki problem pravi problem. Zbog bolesti sam saznala sam tko su mi najbolji prijatelji i tko su ljudi koji mi 'truju' život, od kojih sam se na kraju odmaknula radi mog psihičkog mira. Moj pogled na život uvijek je bio pozitivan i tako će ostati. Ne želim da mi bolest diktira kakav će mi biti život i sada svaki trenutak cijenim više nego ikad. Svaki izlazak iz kuće, zraka sunca, cvijeće, druženja s prijateljima i zagrljaj voljenih osoba ispunjavaju me na potpuno drugačiji način.
Moja želja za budućnost je upisati još jedan fakultet jer se, s obzirom na stanje imuniteta, nažalost, ne mogu vratiti radu u vrtiću, ali želim se vratiti pjevanju te pomoći i biti podrška ljudima koji prolaze isto ili slično kao što ja. I, na kraju, želim biti bolja Matea", zaključila je ova snažna mlada žena koja će sasvim sigurno mnogima biti velika životna inspiracija.