Odmalena su nas učili da je 'oprosti' čarobna riječ i da pomaže u svakoj situaciji. Istina, priznati grešku i reći: ''Da, pogriješio/la sam i žao mi je'' ne samo da je pohvalno nego je i nužno. No, problem nastaje kad osoba bježi od isprike. Iako je svjesna da je pogriješila, nema hrabrosti priznati si da je ljudski pogriješiti.
S druge strane, postoji i druga krajnost: osobe koje se ispričavaju za sve iako nisu krive. Iz straha da će im druga strana nauditi ili da bi izbjegle konflikt, govore 'oprosti' čak i onda kad to zapravo ne misle. Zamisli: netko stariji je pogriješio, a ti svu krivnju svaljuješ na sebe – ispričavaš mu se kao da si zločinac samo da bi izgladila situaciju. Dok njemu (ili njoj) ne pada na pamet reći: ''Ne, nisi ti kriva, ja sam pogriješio''. Isprike u takvim situacijama mogu postati manipulativna taktika – žrtva se osjeća krivom unatoč tome što nije kriva.
Zato treba razlikovati iskrenu ispriku – koju izgovaramo kad smo zaista svjesni da smo pogriješili – od one koja to nije. Iskrena isprika doista jest hrana za dušu jer nam ona pomaže izgladiti odnose i prožeti nas mirom i puninom. No, 'oprosti' ne treba zloupotrebljavati ni izgovarati 'reda radi'.
Izdvajamo pet situacija kad se, zapravo, nisu dužna nekome ispričati.