Odmalena su nas učili da je 'oprosti' čarobna riječ i da pomaže u svakoj situaciji. Istina, priznati grešku i reći: ''Da, pogriješio/la sam i žao mi je'' ne samo da je pohvalno nego je i nužno. No, problem nastaje kad osoba bježi od isprike. Iako je svjesna da je pogriješila, nema hrabrosti priznati si da je ljudski pogriješiti.
S druge strane, postoji i druga krajnost: osobe koje se ispričavaju za sve iako nisu krive. Iz straha da će im druga strana nauditi ili da bi izbjegle konflikt, govore 'oprosti' čak i onda kad to zapravo ne misle. Zamisli: netko stariji je pogriješio, a ti svu krivnju svaljuješ na sebe – ispričavaš mu se kao da si zločinac samo da bi izgladila situaciju. Dok njemu (ili njoj) ne pada na pamet reći: ''Ne, nisi ti kriva, ja sam pogriješio''. Isprike u takvim situacijama mogu postati manipulativna taktika – žrtva se osjeća krivom unatoč tome što nije kriva.
Zato treba razlikovati iskrenu ispriku – koju izgovaramo kad smo zaista svjesni da smo pogriješili – od one koja to nije. Iskrena isprika doista jest hrana za dušu jer nam ona pomaže izgladiti odnose i prožeti nas mirom i puninom. No, 'oprosti' ne treba zloupotrebljavati ni izgovarati 'reda radi'.
Izdvajamo pet situacija kad se, zapravo, nisu dužna nekome ispričati.
Kad nisi ti kriva
Jednostavno: ako nisi kriva, nemoj se ispričavati. Radije istakni da ti je žao što netko ima osjećaj da si ti glavni 'krivac'. Samo zato što netko misli da si ti kriva, ne treba značiti da doista i jesi. No, ako tebi zapravo i nije žao i ne smatraš da si pogriješila, ne treba preuzimati odgovornost. Umjesto toga, pokušajte se naći na 'pola puta', odnosno pitaj ju kako biste to mogli riješiti i otvoriti prostor za razgovor.
Ako umjesto toga možeš reći 'hvala'
Kasniš na sastanak ili važno predavanje. Napokon ulaziš i možda se automatski ispričavaš. Portal Forbes piše da je u takvim situacijama bolje reći nešto nalik: ''Hvala vam puno na strpljenju''. Ili ako pak kasniš s predajom rada, umjesto 'praznog' oprostite bolje je reći "Hvala što ste mi dali dodatnog vremena kako bih to ispravio/la''.
Ako postoji bolje rješenje
Kad kažeš: ''Žao mi je'' i očekuješ da će ono samo od sebe sve riješiti, razmisli još jednom. Umjesto da se ispričaš u trenucima kad ti zapravo i nije žao, nastoji poduzeti korake koji bi mogli popraviti situaciju. Razmisli što bi sad mogla napraviti da bi ublažila situaciju. To je vrjednije od 'hladne' isprike. Isprika nekad nije dovoljna i moraš biti sigurna da znaš zašto ju izgovaraš. Potom treba preuzeti odgovornost i nastojati izvući lekciju.
U situaciji kad nije sve išlo po planu
Nepromišljeno si donijela odluku, zeznula si stvar i jasno ti je da si pogriješila. Tad je jasno da ćeš se morati ispričati. No, što ako si dala sve od sebe, ali ti ovog puta jednostavno nije pošlo za rukom? Ne osjećaš se krivom nego ti je jednostavno bio loš dan i svašta ti se izdogađalo. Tad se ne trebaš ispričavati nego objasni svoju situaciju. U tom trenutku potrebna ti je empatija drugih, a ne preuzimanje odgovornosti.
Kad ti se isprika čini 'šupljom'
Djela su često važnija od riječi. Poželiš li se nekome ispričati, najprije razmisli zašto se uopće ispričavaš i osjećaš li zbilja kajanje. Ako ne, n bi e podcjenjuj snagu tih riječi i radije ih nemoj izgovarati jer će sve to zvučati 'prazno'. S druge strane, kad stvarno pogriješiš, ne srami se ispričati i ne bježi od preuzimanja odgovornosti. Fair play nije izašao iz mode.
