Inspirativna priča
Kada spomenemo temu zaštite prirode, tri imena mi odmah padnu na pamet: Greta Thunberg, David Attenborough i Jane Goodall. Upravo me je Jane i njezina životna priča inspirirala da se više pozabavim recikliranjem, razmislim o tome kako moji postupci utječu na prirodu, a pomogla mi je i u nekim teškim trenutcima u životu kada nisam bila svjesna svojih mogućnosti.
U današnje vrijeme kada nam je svima pandemija na umu malo tko razmišlja o zaštiti prirode, no to bi nam uvijek trebao biti prioritet. Iako se nekada čini kao izgubljena bitka, i dalje postoje sitnice koje svakodnevno možemo napraviti kako bi sačuvali našu planetu. A kada pričamo o bitkama koje nam se unaprijed čine izgubljene, najbolji primjer je životna priča Jane Goodall. Iako ju danas znamo kao veliku borkinju za očuvanje prirode, njezin početak bio je mnogo drugačiji.
Valerie Jane Morris-Goodall rođena je 4. travnja 1934. godine u Londonu. Njezina ljubav prema čimpanzama rodila se dok je bila još malo dijete. Dok su se ostala djeca igrala s medvjedićima, njezini roditelji poklonili su joj plišanu čimpanzu Jubilee koju je obožavala, a koja se mnogima činila vrlo čudna i pomalo zastrašujuća. Upravo ta ista Jubilee i dalje stoji na polici u njezinom londonskom domu.
Još kao tinejdžerica snažno se zainteresirala za životinjski svijet, pogotovo onaj u Africi. Karijera na tom polju činila se vrlo nedostižno za ženu u to vrijeme, ali je Jane bila uporna. Sa samo 18 godina je napustila školovanje i počela raditi kao tajnica u produkcijskoj kući, no nakon samo godinu dana dobila je priliku raditi u Africi. Goodall je ubrzo nakon toga otišla u Keniju na prijateljičino imanje, gdje je upoznati slavnog kenijskog paleontologa Louisa Leakeyja. Louis je odmah vidio potencijal u Jane te ju je zato poslao nazad u London kako bi naučila nešto više o samoj anatomiji i ponašanju čimpanzi. Dvije godine kasnije, Jane je s majkom krenula u Nacionalni park Gombe, mjesto gdje je napravila neka od najvećih otkrića svog života. Možda je čudno to što je Janeina majka pratila svoju kći na tako veliko putovanje, ali upravo je to bio jedan od uvjeta da Jane uopće dobije priliku sudjelovati u istraživanju.
Danas nam se to može činiti pomalo čudno, ali svijetom primatologije u to vrijeme isključivo su vladali muškarci. Jane je bila jedna od rijetkih žena u tom području, a u svim ovih hrabrim pothvatima majka ju je bezuvjetno podržavala. Tako su se dvije snažne žene koje su do tada živjele svoje dane u udobnosti velikog grada uputile u nepoznatu divljinu Tanzanije.
Jane je u svom poslu uvijek imala jedinstven pristup. Dok su čimpanze koje su znanstvenici do tada istraživali bile označene po brojevima, Jane im je dala jedinstvena imena. Primijetila je da svaka čimpanza ima drugačiju osobnost i širok spektar emocija, što se do tada smatralo apsurdnim. Također je bila te i danas je, jedina osoba na svijetu koju su čimpanze primile u svoje društvo. Tako je dobila najniži društveni status u čoporu, a to joj je omogućilo da s njima stupi u interakciju i pobliže prouči dinamiku grupe.
Otkriće da su nam čimpanze sličnije nego što mislimo Jane je odmah stavilo na društveni radar, kako u pozitivnom tako i negativnom smislu. Mnogi su ju znanstvenici zbog toga izrugivali, a neki su njezina iskustva pripisali emotivnoj ženskoj perspektivi. No njezina otkrića bila su racionalna i istinita, što se s godinama uistinu pokazalo. Dvije najvažnije stvari koje je ustanovila su da čimpanze imaju sposobnost koristiti oruđe kako bi si pomogle u svakodnevnom životu te da nisu isključivo biljojedi. To je na koncu dovelo do toga da je sama definicija čovjeka kao jedinog stvorenja koje ima emocije i koristi oruđe morala biti promijenjena.
Jane je u svom istraživanju bila uporna, svako je jutro obukla svoje bež odijelo, zavezala svoje čizme i kosu pokupila u karakteristični rep kakav nosi i danas. Bez žaljenja je svakodnevno obilazila cijeli park, a sa sobom je nosila tek nešto vode, bilježnicu, olovku i dalekozor. Sve te godine rada u prirodi su se isplatile i Jane je 1977. godine osnovala institut koji nosi njezino ime.
Jane Goodall Institut postoji i danas te se osim za zaštitu i proučavanje čimpanzi, bori i za zaštitu okoliša i staništa za razne druge životinje. Također pruža priliku educirati mlade ljude o važnosti ekologije, te potiče mlade žene da se bave znanošću i da se osnaže ostvariti ideje koje su zamislile. Uvijek skromna Jane je diljem svijet održala nebrojeno mnogo inspirativnih govora, kako o čimpanzama, tako i zaštiti okoliša, ali i njezinim borbama kao snažna žena u svijetu muškaraca. S vremenom je postala i vegtarijanka, te tvrdi kako ne vjeruje u Boga, nego u neku višu silu koja vlada prirodom, koju posebno osjeti dok vrijeme provodi u šumi.
Malo je poznato o njezinom privatnom životu. Hugo van Lawick, britanski fotograf i snimatelj, krajem 50-ih godina došao je u Gombe kako bi ju fotografirao i pratio njezin rad, no nakon nekog vremena par se zaljubio i vjenčao. Jane je 1967. postala majka malog dječaka, no par se na posljetku rastao zbog velike udaljenosti koja ih je razdvajala. Hugo se vratio u London dok je Jane inzistirala da nastavi svoje istraživanje u Tanzaniji. Nešto kasnije se Jane udala za Dereka Brycesona, tanzanijskog političara, no on je preminuo 1980. godine. Njezin sin kojeg su od milja zvali Grub odrastao je s majkom u afričkoj divljini, ali se morao s vremenom vratiti u London kako bi završio formalno obrazovanje. Ova velika udaljenost posebno je bila teška za Jane, no njezin sin često je napominjao da je unatoč udaljenosti imao sretno djetinjstvo i majku koja ga je obožavala.
S njezinim likom i djelovanjem upoznala sam se kroz dokumentarac iz 2017. pod jednostavnim imenom Jane. Ako si ikada u potrazi za motivacijom, inspiracijom ili jednostavno imaš loš dan, preporučujem da ga pogledaš. Životna priča ove hrabre i uporne znanstvenice inspirirat će te ne samo da razmisliš o svom utjecaju na Zemlju, nego da ostvariš svaku svoju najluđu želju jer s dovoljno upornosti, sve je moguće. To je najbolje dokazala sama Jane.