Ella, dance zvijezda 90-ih: 'Ispred sebe vidim samo bitke, a kad mi je teško - psujem ili treniram'

Marinela Jantoš - Ella, rođena u Osijeku, 1971, hrvatska je pop pjevačica koja je devedesetih godina postala jedno od ključnih imena domaće dance scene. Javnosti je najpoznatija po mega hitu 'Iza ponoći', ali i po specifičnom vokalu i scenskoj energiji koji su obilježili cijelu jednu glazbenu eru.

Prije solo karijere bila je članica sastava Koktel i C’est la vie, s kojima je nastupala diljem Europe, a njezin glazbeni put kasnije su obilježili suradnje, povratci na scenu i kultni status koji i danas nosi među publikom 90-ih. 

U razgovoru za Žena.hr Ella otkriva kako se danas s puno većom distancom prisjeća svojih najvećih glazbenih trenutaka, ali i teških životnih razdoblja koja su je, kako kaže, oblikovala jednako snažno kao i hitovi po kojima je publika pamti. Iskreno govori o preokretima u karijeri, financijskim izazovima, majčinstvu i odlukama koje su je vodile izvan pozornice, ali i natrag u glazbu u različitim fazama života. 

Gdje Vas je život danas odveo i čime se trenutačno bavite? Što Vas najviše veseli?

Prvo, hvala vam na pozornosti. Bila sam rekla da više neću davati intervjue. No, eto, opet iskoči pokoji razlog. 

U jednom trenutku posao mi se totalno srušio, a također sam morala biti posvećena bebi, kasnije djetetu. Ostala sam bez novaca za ulaganja, moja izdavačka kuća dobila je sve na gotovo i u biti, za mene nikada nisu imali niti sluha, niti volje. Za primjer navodim glavni propust: naštampali su 4 000 CD-a i 6000 kaseta. Sve bez mog potpisa, bez ičega. Također, čim radite nešto imalo drugačije - to morate sami, a to onda iziskuje posvećenost 24/7, puno energije, kao i novca. Nažalost, nitko me u životu nije mogao pokrivati bilo čim materijalnim. Majka mi je bila na raspolaganju pripaziti ponekad dijete i naravno pomagala je dijeliti troškove stanovanja. Uvijek smo bili podstanari. Prvi stan zajednički u Zagrebu našle smo u Utrinama. Dugo smo bile u Novom Zagrebu. Volim taj kvart. Nikada nas nitko od stanodavaca nije prijavio, tolike godine. Iz svakog smo stana izlazile plačući. Jedva podnosim to što sam u toj skupini, ali što ćeš. I tako moj treći bankrot, blokada, morala sam otići ‘van’ gdje me, kao prvo, nitko ne poznaje... Sve je to jedna duga priča. 'Rat i mir' bi kod mene bio trostruk.

Naravno, odlazila sam u inozemstvo samo na 'šihte', ne seli mi se, ne želim biti obični migrant, sama niti ne mogu tako. Novac iz Velike Britanije je bio za račune, ormare i krevet, a ono što sam zaradila u Hrvatskoj bilo je za hranu, za nas i pse. Za boravak u Velikoj Britaniji i posao njegovateljice sam si ‘ufurala’ da idem kao u neku komunu. Tri puta sam doživjela da ljudi nisu htjeli uzeti piće od mene jer im je bilo neugodno, jer su moji veliki fanovi. Uh... Kad sam to preživjela, preživjet ću i sve drugo. Trening ega, samo takav.

A što me veseli? Veseli me, jako me veseli kad me netko uspije nasmijati. Ovaj odgovor je kao iz Alan Forda - evo, samu sam sebe uspjela nasmijati. 

Privatni album

Kako brinete za svoje zdravlje i, očito i dalje, besprijekornu figuru? Imate li neki poseban beauty ritual?

Nekada bih rekla da nemam ništa posebno, no valjda te silne godine ipak pokazuju i dokazuju da to je što imam 'nešto posebno'.

Svako jutro, već 35 godina, pijem 3 dcl tople vode (ne vruće) koju nekada pijem čistu, a nekada s medom i samo par kapi limuna da razbiju bljutavost. Može i neki dobar jabučni ocat, a također dodam katkad đumbir i cimet. Samo ponekad to isto izvedem sa sodom bikarbonom. Nakon toga ništa 20 minuta do pola sata pa onda jedem voće. Banana mi je baza, iako ne podržavam ta daleka zeleno ubrana voća. ali evo još sam živa i bez dijagnoze. Potom slijedi “ kafenisanje”, mislim da je važno da sam se davno riješila mlijeka jer sigurno lijepi crijevne resice. Tek kasnije pojedem nešto konkretnije. Popijem i pivo ponekad, tako na poluprazan želudac, nikad hladno, gnjavim konobare s grijanjem čaše, no onda im ostavim bakšu. 

Od samog jutra razmišljam o vježbama. Nekad ih niti ne napravim, ali si uporno prigovaram i tako ipak uspijem često i vježbati. Strava su mi 'viseće ruke'... Ma, kompletna starost mi je strava. Onda kad šetam pse pa mi je blizu neki zidić kažem sebi: “Aj ti mala par sklekića uskih". Volim u vodu. Nekada sam bila redovita na Mladosti i taj osjećaj kad mi voda umije mozak nikada ne mogu zaboraviti, uvijek ću ga priželjkivati. Tako mi je to sad prvo kad dođem kući, u Hrvatsku. Ali, treba se skinuti pred svima... Osim toga, puno psujem kad me nitko ne čuje, uz pretrpljenu sramotu kad me ipak netko čuje.

Kako izgleda Vaš svakodnevni život izvan glazbene scene? Jedan tipičan dan?

Nema kod mene baš tipičnih dana kad je sve tako atipično i nestalno. Uglavnom rano se budim i rano liježem, pse šetam non stop. U jedan kafić zorom odem na kavu, ne svaki dan. 

Kćer sam gledala uvijek ispratiti u školu nekada s doručkom, potom s ručkom pa ju dočekati s večerom i ispratiti na trening. Mama mi je umrla prije 5 godina i tek tada sam shvatila da sam po pitanju kućanskih poslova matoro razmaženo derište. Ona je postavila standarde... Pa ti vidi!? Zapravo sam kao i svaka žena koja si ne može priuštiti ispomoć u kući, samo što ja još imam taj dio sa svojim idejama i fantazijama koje koštaju dodatno vremena, energije i novaca.

Kazali ste da ste bili prisiljeni otići u inozemstvo zbog financijskih problema - je li to izazovno razdoblje sad iza Vas?

Morala sam nešto poduzeti, otići gdje me nitko ne poznaje. Nisam ni za što educirana. Jednom mi je prijateljica napisala CV za neku turističku agenciju jer sam se čak i to bojala. Kad sam ja to naknadno pročitala - bilo je ‘zemljo otvori se!’ Odavno smatram da treba snimati video CV no tada tu ideju nitko nije prihvaćao. Nažalost, ništa nije iza mene. Vidim samo bitke ispred. Toliko vrtim očima da se ponekad uplašim da mi tako ne ostanu. I psujem - to sam već spomenula.

Privatni album

Život Vas nije uvijek mazio - a što biste rekli, jeste li danas sretna osoba? Jeste li pronašli ljubav?

Nekima je u životu bilo puno teže. Rasplačem se kad čujem i vidim svašta kroz što ljudi prolaze. Netko ima sretno djetinjstvo pa ga opere kasnije u životu. Netko možda ima sve sretno u životu pa su mu djeca nesretna. Netko također sve ‘happy’ pa umre mlad... Ma užas ! Mislim da je život svima težak, da ne kažem adekvatniju riječ. 

S tim u vezi, mislim da je ona pjesma 'Šaka suza, vrića smija' zbog rime tako napisana, a zapravo obrnuto je istina - 'vrića suza, šaka smija'. Samo su suze nekad krupnije, nekad sitnije.

Privatni album

Dugo ste živjeli na relaciji Hrvatska - Engleska, možete li usporediti - koje su prednosti i mane života u tim prilično različitim sredinama?

Naviknula sam se sad na ta sigurna primanja, povremene odlaske zbog kojih je povratak uvijek predivan osjećaj. Osjećaji su mi sad dosta podijeljeni oko svega. Bolje da ni da ne započinjem tu temu. U krizi sam opet, onoj gdje nemam za ulaganja, kao neki začaran krug - i onda se moram snalaziti drugačije. “Sve zlo s tim “- kažem si i idem dalje. 'Teram' – kako bi rekli moji Slavonci.

Kako danas gledate na pjesmu 'Iza ponoći' i njezin kultni status?

Drago mi je naravno, osjećam kao da nije sve bilo uzalud. A s druge strane, podsjeća me i na neuspjeh, da sam tu gdje jesam.To jakom egu nije lako otrpjeti. E, tu pomažu psovanje i trening! 

Kada se osvrnete, što Vam je taj mega hit donio u život?

U život mi je donio - jedan život. Novi život. Kao kad dobiješ dijete, otprilike. A ništa ne boli tako kao kad ti je dijete u pitanju, niti te što može dovesti do te razine emocija. Kad sam bila trudna, rekli su mi da ću imati za koga živjeti, a ja sam bila pomislila: "Ja imam za koga živjeti.” Ha-ha, baš sam sebični umjetnik.

Možete li razjasniti svoju ulogu u nastanku pjesme i cijelog albuma?

Već ’98. bila sam u top show bendu C’est la vie, godinu dana smo nastupali po bližoj Europi. Bio je to izvrstan bend, uživala sam. Ipak, nešto je nedostajalo pa sam rado prihvatila poziv starog kolege Kazimira Mikaśeka.“Sad bismo mogli nešto s onim albumom”, rekao je. Vratila sam se, čekala, počela pjevati s njegovim bendom u NK Zaprešić. Tamo je klavijaturista bio (originalno harmonikaš) Dražen Stojčević - i ostalo je sve legenda. Nismo bili u ljubavnom odnosu, ako se to pitate, već smo bili u 'glazbeno-platonskom ljubavnom odnosu'. Napisala sam bila nekoliko stihova, a Dražen me uvijek bodrio da budem autor. Donio mi je jednom i opremu da probam. Kasnije, kad smo se 'raspali', razočarani, pisala sam sama.

Kakva je bila tadašnja dance scena i Vaši prvi glazbeni koraci?

Ja sam zadnja uskočila u to jato. Bilo je zanimljivo, normalno, život nakon rata, mladost, nova muzika, klubovi. Svaka kuća, svako selo je imalo disco klub i plesalo se - za razliku od danas.

Što biste danas napravili drugačije da možete ponovno birati? Koju poruku biste poslali mlađoj sebi?

Rekla bih si: “Stani na loptu.” Ali to mi je i mama govorila, ha-ha.

Što ste radili prije nego što ste bili postali dance zvijezda - čitali smo da ste bili i dragovoljac Domovinskog rata?

Jesam, da. Ne mogu ja pjevati dok svi plaču. Potom sam skinula uniformu i otišla raditi svoj posao - koji radim od 2. razreda srednje škole.

Imate li danas kontakt s nekadašnjim glazbenim suradnicima i kolegama? Postoji li netko iz tog razdoblja s kim ste ostali posebno povezani?

Dok je bilo više festivala, češće smo se svi viđali. Sad me put nanio na Mineu i Ivanu Banfić. Dugo smo se družile, odnosno održavale kontakt. Zamislite samo koliko se druže ljudi koji imaju normalan tempo života, onda znate kako je kod onih u ovakvim djelatnostima. Družiš se s kim radiš, a tu su i obitelj te prijatelji od ranije.

90-ih ste bili dobili poziv za suradnju od jednog od najvećih svjetskih bendova tog vremena. Dobili ste bili poziv Nicka Rhodesa i bili u kontaktu s Duran Duranom. Žalite li danas što se tada niste odlučili na odlazak u inozemstvo?

Ne znam. Jedino me to ponekad zagolica, možda sam trebala dići sidro i sve ih ‘zeznuti’. Jer, to bi bilo to.

Govorilo se da je Vaša kći Rozi Etel krenula Vašim stopama - je li to točno?

Nije, ne. Doduše, ima izvrstan sluh, išla je na predškolske glazbene aktivnosti, pa je svirala violinu. No zbog brzog rasta i tjelesne konstitucije te nekih problema ortoped je tada rekao: “Mama, nikakva glazbena škola, a kamoli violina! Sport, more, planine, sezonska hrana." Tako je bila posvećena sportu, no imale smo nezgodu i treninge je prekinula prije godinu dana. U vezi s glazbom, mislim da se tu još traži, a ja joj tu mogu biti samo podrška. Prepametna je ona da ide u te vode, ha-ha.

Privatni album

Imate li planove za nove glazbene projekte? Kako vidite svoje sljedeće životno poglavlje?

Vidite, koliko god bilo komplicirano stvarati glazbu, od toga se ne može odustati. Svako iskustvo je inspirativno. Uvijek se nadaš, a također i znaš da će se kad tad 'roditi' neka pjesma, projekt, da će doći pravi ljudi... Dakle, još ćete me slušati.

NOVA ENERGIJA, NOVA PJESMA

Renata Končić Minea: 'Posljednjih sam mjeseci resetirala život, puno toga sam promijenila'