Svi je znaju, ona je Ćana bez mana, dobri duh hrvatske ženske rukometne reprezentacije, kraljica šoka, 26godišnja Mostarka rođena u njemačkom Heidenheimu kao najmlađa od tri kćeri u obitelji Mičijević. Osoba koju jednostavno ne možete ne voljeti. Osvaja vedrinom, dobrotom i pozitivnim duhom, a trenutno ovu nasmijanu 194cm visoku Mostarku možete sresti na ulicama francuskog Metza gdje trenutno igra. O karijeri i predviđanjima plasmana muških kolega na svjetskom rukometnom prvenstvu, otkrila je našoj Mariji Pajić.
Zovu vas dobrih duhom naše reprezentacije – opet ste usmjerili svjetla reflektora u ženski sport – kako ste vi osobno proživjeli uspjehe vaše ekipe?
Što se mene tiče osobno, od samog početka sam osjećala ogromnu dozu euforije budući da sam konačno dobila priliku nakon duže pauze prouzrokovane ozljedama provesti vrijeme s jako bliskim i dragim ljudima. Ta ista euforija i nevjerovatna pozitivna energija rasla je iz utakmice u utakmicu. Često volim naglasiti da se nikada nisam osjećala bolje igrajući rukomet kao na ovom turniru. Način na koji sam zračila zasigurno jer prouzrokovan ljudima kojima sam bila okružena .
Je li vas zapravo zajedništvo i snaga koje evidentno vlada u vašem timu dovelo do vrha?
Slažem se, zajedništvo je definitivno najjača karika ove reprezentacije, ali voljela bih naglasiti i izuzetnu kvalitetu svih tih cura bez koje sigurno ne bismo uspjeli ostvariti ovakav uspjeh.
Koliko je bilo teško i izazovno igrati u pandemiji? Je li se to odrazilo na atmosferu općenito?
Slobodno mogu reći da smo igrali u jako teškim uvjetima za jednog sportaša. Za sve nas skupa - bio je to jedan novi ogroman izazov. Nekada smo samo razmišljali o rukometu, a sada smo morali o milijun drugih stvari. Nama kao reprezentaciji izgleda da je pandemija pomogla u dodatnom zbližavanju. Pandemija nas je prisilila da provodimo više vremena zajedno, a to je rezultiralo uspjehom.
Jeste li možda primijetili neke pozitivne stvari u ovom „resetiranju svijeta“ točnije pauziranju svih naših aktivnosti?
Na neki način ne mogu pretjerano gledati na pozitivne strane budući da se suosjećam s ljudima koji u svemu ovome imaju jako velike gubitke, kako voljenih osoba tako i novčano. Hvala Bogu, mene je zaobišlo i iskoristila sam vrijeme sa svojom porodicom gdje smo se svi na neki način dodatno zbližili.
Što ste naučili iz ovog "nesretnog perioda" - o sebi, životu, poslu?
Na žalost prije ovog nesretnog vremena, ja sam imala svoj nesretni period života. Naučila sam već tada da nijedna oluja ne traje vječno. Valjda i vrijeme pandemije lakše podnosim iz tog razloga.
Koliko se po vašem mišljenju sektor sporta promijenio i prilagodio čitavoj ovoj situaciji?
Moram priznat, jako puno. Svi ti ljudi imali su malo vremena da se organiziraju i da prilagode sport epidemiološkim mjerama. Jako sam zahvalna što su to učinili jer možemo, kako tako nastaviti sa svojim dnevnim aktivnostima i nadati se da ćemo što prije igrati pred svojim navijačima.
Mnogi u vama vide uzor pa postoji li neki ključan trenutak koji je u vašoj karijeri bio presudan za vaš uspjeh?
Velika je odgovornost biti nekome uzor. Pokušavam biti što bolji primjer prije svega privatno, a onda i kada obučem dres. Ne bih baš rekla da postoji određeni trenutak za moj uspjeh, rekla bih prije da su to godine rada, truda, ljubavi i volje da se pokažem u najboljem svjetlu.
Imate li neku uobičajenu rutinu kojom započinjete dan ili završavate isti?
Jutarnja kava je definitivno nešto s čim započinjem dan. Inače ne volim rutine. Smatram ih dosadnima i opterećuju me. Radim onako kako se osjećam i što mi u tom trenutku najbolje odgovara.
Što je vaša najveća strast? Imate li neki skriveni hobi?
Pomalo zavidim ljudima koji su talentirani za određene hobije. Ja recimo jako volim pjevati i plesati, ali na žalost nisam talentirana. Tako da ćemo se zadržati na rukometu kao mojoj jedinoj, pravoj i iskrenoj strasti .
Kako provodite dane kada ne trenirate?
Ovisi jesu li mi slobodni dani u Metzu ili mom Mostaru. U Metzu ih provodim s društvom, najčešće mojom suigračicom i prijateljicom Ivanom. Obje smo ogromni zaljubljenici u kupovinu, tako da krenemo dan šetnjom po dućanima, a završimo na nekom predivnom mjestu na večeri.
Tko vam je najveća podrška?
Moja najveća podrška je definitivno moja obitelj. Osim naravno mojih roditelja, tu su i moje dvije starije sestre. Ne smijem zaboraviti napomenuti i kvalitetan krug ljudi s kojim sam okružena. Jako mi je bitno da je moje okruženje ambiciozno i pozitivno. Volim prijatelje koji iz mene izvlače ono najbolje i potiču me da dajem najbolje od sebe. Obitelj također ima ogroman utjecaj, naravno. Nikada nisam imala uzora u vidu jedne osobe. Uvijek sam nastojala pratiti tko se prema meni ponaša lijepo, tko je predan svom poslu, s kojom dozom strasti i ljubavi obavlja svoj posao i tako sam jasno imala uvid u kakvu osobu ili sportaša se želim formirati.
Na što ste u svojoj dosadašnjoj karijeri najponosniji?
U dosadašnjoj karijeri najponosnija sam načinom svog odrastanja kroz sport. Ponosna sam na sebe što nikada nisam odustala i što imam jednaku motivaciju kao i prvog dana.
Kakav savjet imate za kolege iz muške reprezentacije?
Nemam pretjerano pametne savjete za naše dečke budući da su oni ti koji nas redovno uveseljavaju i uz koje smo učili na neki način i koji su nam dobar primjer. Neka nastave istim ritmom uz borbu i zajedništvo.
Što predviđate na prvenstvu u Egiptu?
Smatram da je Hrvatska jedan od favorita, tako da sigurno očekujemo medalju. To su dečki koji imaju strašnu rutinu osvajanja. Mladi koji su se priključili sigurno su gladni osvajanja kao njihove starije kolege tako da ne sumnjam da će rezultat na kraju doći.