Ana Gruica Uglešić za Žena.hr: 'Jedan video promijenio mi je život'

Glumica, poduzetnica, influencerica, trendseterica, humanitarka, kineziologinja, zaljubljenica u fitness, žena, majka, supruga, borkinja za prava žena - sve su to riječi kojima možemo opisati Anu Gruicu Uglešić. Ova nezaustavljiva Splićanka posljednjih je mjeseci iznimno aktivna na brojnim poljima: od kazališne scene do privatnog i poslovnog života.

Osim što je oduševila publiku svojom interpretacijom Nore u predstavi "Lutkina kuća, dio drugi", modernoj interpretaciji poznatog Ibsenova klasika, Ana je posvećena radu svoje novoosnovane humanitarne udruge HU Gru kojom pomaže onima kojima je to najpotrebnije. Ona i suprug ponosni su i na zdravstveni centar Uglešić Health & Care koji se otvara u rujnu. Riječ je o konceptu koji donosi transformaciju pristupa zdravlju i kvaliteti života u cijeloj jugoistočnoj Europi, a gradi se u Dugopolju kraj Splita. 

Kako balansira sve svoje uloge, boji li se burnouta, o projektima, majčinstvu i modi, ispričala je za Žena.hr. 

Prvo bih se voljela osvrnuti na HU Gru, udrugu koju ste osnovali. Godinama slovite kao jedna od velikih humanitarki, a sada ste odlučili sve podići na neku višu, ozbiljniju razinu. Kako ste došli na ideju da pokrenete vlastitu udrugu, što Vas je motiviralo?

Malo pretenciozno zvuči “velika humanitarka”. Samo sam naučila iskoristiti društvene mreže na dobar, afirmativan način. Već sam nekoliko godina uključena u problematiku gradskih udruga. Doslovno od malih donacija, kao što su pelene za sigurnu kuću, do izgradnje nove kuće za obitelj koja je ostala bez doma u požaru — sve su to predmeti mog interesa. Zapravo, veliki humanitarci su ljudi koji doniraju svoj novac od mirovina i prosječnih plaća. Svatko može postati humanitarac, samo ako se osvrne oko sebe i prestane biti sebičan. Moja osobna sreća je što sam postala poveznica tragičnih priča i ljudi koji žele pomoći.

Na ideju za registraciju udruge došla sam iz čisto tehničkog razloga. Sad se točno zna koliko je za koga skupljeno i gdje su otišle donacije. Puno lakše nam je pokrenuti i prekinuti akcije. A i sve je potpuno legalno i transparentno.

Točno znam koji mi je video promijenio život. 2016. je izašao video u kojem lanac ljudi spašava psa iz rijeke i taj video je u meni probudio lavinu osjećaja solidarnosti i zajedništva. Od tada sam stalno tražila način kako se aktivno uključiti u pomaganje. Sad sam ga konačno i našla.

Privatna arhiva

Kroz HU GrU fokusirali ste se na pomoć djeci, samohranim i zlostavljanim majkama. Zbog čega ste odabrali baš tu skupinu? Što Vas najviše smeta kada je riječ o ulozi žena u društvu?

Boli me to što su djeca vrlo često žrtve loših roditeljskih odluka i nesređenih odnosa. Fokus mi je kako barem malo pomoći djeci da imaju osjećaj da nisu sami. Od aparatića za zube do haljina za maturalnu… Sanjam o tome da ćemo jednoga dana moći omogućiti i školovanje djece u cijelosti. Imam viziju i vjerujem da ćemo uspjeti.

Koje su Vas životne priče najviše potresle u dosadašnjem humanitarnom radu?

Svaka  je potresna na svoj način. I to na način koji ljudi ne razumiju dok ne dođu u direktan kontakt. U razgovoru s obiteljima često doznam informacije kroz koje dobijem uvid da gotovo nikad nije riječ o samo jednom problemu koji treba riješiti. Gotovo uvijek je to splet teških i tužnih.životnih događaja. 

Rekli ste da želite “vidjeti, čuti i reagirati”. Imate li osjećaj da danas ljudima često najviše nedostaje da ih netko stvarno vidi?

U turbulentnim geopolitičkim događanjima ljudi se svjesno ili nesvjesno okreću sebi i svojim bližnjima. Lijepo je voditi računa o svojoj obitelji, ali moramo izbjeći zamku sebičnosti. Ponekad imam osjećaj da netko na ulici treba čašu vode, teško bi je dobio od prolaznika.

Privatna arhiva

Udruga će biti dio health centra koji otvarate sa suprugom Boranom. Kako ste došli na ideju za takav projekt? Što Vam je bila misao vodilja kada ste osmišljavali sve segmente centra? Zašto Vas je privukla baš briga o starijima?

Mi kao obitelj već pet godina smo vlasnici Uglešić poliklinike, najvećeg privatnog centra mentalnog zdravlja u Hrvatskoj. Moj suprug je petnaestak godina bio konzilijarni liječnik mnogih domova za starije u Dalmaciji. Upućeni smo u sve potrebe obitelji i u kronične nedostatke ovakvog sadržaja u cijeloj jugoistočnoj Europi. Odlučili smo se za ovaj megaprojekt jer istinski vjerujemo da naš koncept, poznat samo u Njemačkoj, Švicarskoj i skandinavskim zemljama, pruža dostojanstvenu starost kakvu zaslužuje svaki čovjek. Radili smo zapravo mjesto u kojem bismo mi osobno voljeli provesti svoje godine smiraja. Ovaj projekt je zapravo cijeli način života. Smještaj koji izgleda kao vlastiti dom, uz 24/7 liječničku i medicinsku skrb, s bogatim društvenim sadržajem te umjetnom inteligencijom koja spaja korisnike i bliske članove obitelji, činio nam se kao nešto što će djeci korisnika omogućiti mir i povjerenje, a korisnicima zadovoljstvo. Na koncu, imali smo osobni slučaj Boranovog pokojnog oca s kojim smo prošli cijeli put do odlaska na onaj svijet.

Udruga će u Dugopolju imati svoju operativnu kancelariju i skladište. Boran i ja smo se složili da je naša dužnost vratiti društvu i biti odgovorni prema onima koji možda neće moći biti korisnici naših usluga.

Nedavno ste u podcastu ‘Mame kod Lane’ prvi put govorili o izazovnoj trudnoći, ali i o pokušajima da imate još jedno dijete. Koliko Vas je uloga majke promijenila kao osobu, Vaš pogled na život, svijet i vrijednosti?

Uloga majke je zapravo najveći blagoslov i odgovornost koju nam Bog može dati. Uloga majke me potpuno promijenila i od mene napravila potpuno sabranu osobu, iako to ranije nisam bila. Ranije sam uvijek nekako težila scenariju u kojem sebe privatno guram u neke životne situacije pune izazova. Sada sam sklonija potezima koji mirišu na odgovornost. U ovoj životnoj fazi želju za adrenalinom kompenziram postavljanjem novih poslovnih izazova.

Što Vam je najvažnije da Vaš sin nauči od Vas? Koju mu životnu vrijednost želite prenijeti?

Empatiju prema drugima, poštenje kao svjesno biranje težeg, ali ispravnijeg puta u životu, rad kao ključ uspjeha, odanost i lojalnost prijateljima i obitelji, bez dvostrukih mjerila prema drugima…

Privatna arhiva

Koji Vam je bio, ili još jest, najveći izazov majčinstva? Što Vas je maltene ‘dotuklo’?

Činjenica da se nikad više ne mogu zabavljati kako sam se zabavljala prije majčinstva. Postoji ta odgovornost prema njemu kao blokada. Vjerovali ili ne, to je jedino što me dotuklo. Sve ostalo u majčinstvu za mene predstavlja čarobnu nisku zadataka.

Svi znamo da je vježbanje dobro i za mentalno i za fizičko zdravlje, no najteže je krenuti… Što Vas motivira? Na Instagramu ste rekli da su najvažniji oni treninzi koji se odrade kad nema motivacije jer je to pokazatelj discipline. Primjenjujete li taj mindset na sve izazove u životu?

Apsolutno. Dvanaest godina sam kao dijete trenirala balet, a i imamo majku koja je od nas tri sestre tražila da uvijek same od sebe tražimo najbolje. Najbolje od sebe može se postići samo disciplinom. Naučila sam promatrati svoje emocije, svoje misli i kad mi se nešto ne da ili nemam motiva, na to gledam kao na samo jednu prolaznu misao. Također, svaki dan tražim od sebe da barem u jednom malom segmentu života budem bolja verzija sebe od jučer.

Trenutačno ste na mini turneji s predstavom ‘Lutkina kuća, drugi dio’. Kako je pripremati se za predstave, putovati, a istovremeno pokretati još dva velika projekta? Gdje pronalazite mir od svega?

Mira nema. Niti ga očekujem. Dok se vozimo s jednog kraja Hrvatske na drugi, od Splita do Vukovara pa nazad prema Dubrovniku, odgovaram na Vaša pitanja, primam desetke telefonskih poziva, odgovaram na mailove, učim tekst za novu seriju, razmišljam kako moram pokrenuti akciju za jednog Antu koji je u kolicima, a ima četvero djece, pripremam se za superviziju na poslijediplomskom fakultetu… Uglavnom, omogućila sam si da mi na turneji nije ni sekundu dosadno. Ni meni ni kolegama.

Zabrinete li se katkad zbog količine stresa? Bojite li se burnouta?

Ponekad se zabrinem, istina. Ako se razbolimo radi svojih ambicija, onda sve to baš i nema smisla. S druge strane, vjerujem da uspjeh ima svoju cijenu i svjesno biram platiti taj ceh. Ako se nikad u životu nisi pitala “što je meni ovo trebalo”, nisi ni na putu da ostvariš neki uspjeh. Što se tiče burnouta, ne bojim ga se nimalo. Smatram sebe žilavim bićem, a ako se dogodi, imam tu sreću da imam svog “pokućnog” psihijatra.

Je li zanimljivo imati supruga psihijatra, u tom kontekstu? Tražite li savjete od njega kako da se nosite u nekim situacijama? Upozori li Vas on kada primijeti da ste preopterećeni?

Mi smo u kući prvenstveno supružnici. Prije upozorim ja njega kad primijetim da je on preopterećen. Ne zaboravimo da čovjek primarno ima ogromnu odgovornost liječnika koji ljudima doslovno spašava živote.

U ‘Lutkinoj kući’ glumite Noru. Po čemu se možete s njom poistovjetiti, a što joj ne možete oprostiti, osim očitoga? Možete li se zamisliti na njezinom mjestu, da živite tih godina, kako biste Vi postupili na njezinom mjestu?

A što je to očito za Vas u njezinom slučaju?! Glumcima je zadatak, prvi i osnovni, kad igraju bilo koji lik, braniti i razumjeti svoj lik i sve njegove postupke. Kako sebe privatno smatram borkinjom za ženska prava, u Norinim postupcima ne vidim ništa sporno, iako bih kao majka trebala biti zgrožena. Tada su postojali zakoni koji su žensko biće tretirali kao vlasništvo ili kao lutku, prvo svoga oca, kasnije muža. Kad pogledate predstavu, bit će Vam jasno koliko su njezini postupci zapravo opravdani.

Koje Norine probleme prepoznajete i u današnjem vremenu? Mislite li da će društvo ikad promijeniti pogled na žene? Kolika je uloga svake od nas u tome? Jeste li možda u tom kontekstu i toliko osjetljivi na majke koje su u financijskim problemima i želite im pomoći kroz HU GrU?

U suštini nemam ništa protiv sustava u kojem se majka i žena brine za svoju obitelj i kuću, a muškarac za sve ostalo. Pravi feminizam podržava ovaj koncept, ako je žena svojevoljno izabrala tu poziciju. Problemi nastaju kada muškarci krenu iskorištavati i manipulirati tom pozicijom te žene i djecu stavljati u nepovoljan položaj, što smatram vrijednim krajnjeg prezira i što ne predstavlja pravi, jaki, duboki muški princip, nego je odlika, zapravo, kukavica.

Što se tiče naše uloge, ona jest ključna, jer je naša dužnost da dignemo na noge sljedeću generaciju vitezova i odgovornih muškaraca, a ne maminih sinova.

Privatna arhiva

Koje žene Vas nadahnjuju u Vašem životu? Koliko su Vam prijateljice važne i na koje Vas načine čine boljom osobom?

Sve žene od kojih imam nešto naučiti moje su nadahnuće. S godinama se žensko društvo sužava. Što zbog obaveza, što zbog čistog razilaženja životnih pogleda. One koje imam vrijede mi zlata. Za tih nekoliko rijetkih bisera spremna sam i u vatru i neizmjerno me čine boljom. Kad je najteže, one su SOS SMS.

Često ste na listama najbolje odjevenih Hrvatica. Kako se Vaš stil mijenjao kroz godine? Što sada ne biste nikad odjenuli, a da ste nekad nosili? I zašto?

Svi koji me znaju, znaju da sam pravi pravcati vodenjak. Kameleonka. U pitanju su transformacije koje su i meni ponekad neshvatljive na puno načina. Naiđem u bespuću interneta na svoje stare slike pa se pitam tko je ovo. Sve je to rezultat čiste igre. Moda je za mene kao neka kostimirana zabava. Ne volim klasiku ni u čemu, pa tako ni u odijevanju. Poštujem, ali mi je krajnje dosadna moda minimalizma. Puno toga danas ne bih nosila, i bit će toga još.

Vaše kombinacije su uvijek drugačije. Događa li Vam se kad da Vam se neka kombinacija baš sviđa, ali ne izađete u njoj jer “što će ljudi reći” ili ste potpuno nadišli te, nazovimo ih tako, strahove?

Otkad sam se rodila imam to nešto urođeno, da me ni najmanje ne zanima što će ljudi reći. Uvijek sam se i ponašala i odijevala bez da marim za tuđe mišljenje, pogotovo ljudi koji me ne poznaju. Nikad ne pratim trendove, ali nikad. Uvijek “furam” neku svoju “furku”.

Vi i suprug Boran uvijek izgledate elegantno i usklađeno. Morate li ga “tjerati” da nešto odjene ili i sam voli modu?

Borana poznajem 30 godina i za mene je oduvijek bio najbolje odjeveni Hrvat. Apsolutno mi je čast da se mogu uskladiti s čovjekom koji ima tako istančan stil. Volimo biti usklađeni i od prvog dana to uspijevamo bez većeg napora. S tim da moj stil ima neke ekscentrične ispade, dok kod njega nema greške.

Kako biste opisali svoj modni izričaj? Koji Vam je modni komad koji posjedujete najdraži i nikad ga ne želite prestati nositi, bez obzira na trendove?

Moj modni izričaj je da ga nemam i da je jedino što možete očekivati od mene to da budem neočekivana.

Privatno sam najveća “tutašica” koja postoji. Volim trenirke, život bez šminke i mnogi se ugodno iznenade kad me sretnu u neformalnom izdanju. Moj posao je javne prirode i na sva javna pojavljivanja volim pokazati svoju osobnost. U zadnjem periodu života došla sam do zaključka da me brendirana odjeća sve manje zanima. Poštujem sve, ali u svijetu u kojem je toliko ljudi koji nemaju, čini mi se nelogično patiti za afirmiranim komadima odjeće. Volim si priuštiti koji svevremenski komad, poput crne Chanel Classic torbe, ali sumanuto kupovanje brendirane odjeće jednostavno nije za mene.

Primijetili smo i da Marat već sada izgleda kao pravi mali gospodin. Voli li nositi košulje ili je sportski tip? Bira li sam odjeću ili ipak mama odlučuje u čemu je najljepši? 

Marat je potpuno sportski tip. Sam bira odjeću, to je jedan maleni kompromis koji sam mu dozvolila, osim kada je riječ o obiteljskim okupljanjima ili, pak, proslavama na kojima se drugima iskazuje poštovanje. Tada odjeću biram ja.

Što biste željeli da Vaš sin nauči od Vas o ženama i odnosima?

Što se tiče odnosa prema ženama, uči od svojih dostupnih modela. To su Hrvoje i Boran koji se lijepo ophode prema meni i svojim mamama. Baza je tu. Ostalo će ipak biti njegovo vlastito životno iskustvo.

VRIJEME ZA POKRET

Ana Gruica je najbolja motivacija, pokazala isklesano tijelo i poručila: 'Ubacila sam u petu brzinu'