Majka Terezija rođena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i podneblja Drana je otvorila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdržavala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja).
Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.
Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišana i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa.
Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravnateljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezijom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.
Majka Terezija kada joj je bilo 18 godina
Napuštanje starog i osnivanje novog reda
Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašnima. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva.
Do kraja života Majke Terezije red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također, red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke.
Fotografija snimljena 1957. godine u Calcutti
Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao IV 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje.
Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Tereziju počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.
Godine 1979. prilikom uručenja Nobelove nagrade za mir
Izaberite put mira...
U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelih od ove strašne bolesti.
Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao.
Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatstvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."
Brojne kritike Majke Terezije
No, Majka Terezija je imala i svoje oštre kritičare koji su je optuživali za mnogošto. Britanski liječnik Aroup Chatterjee autor je knjige "Mother Teresa: The Final Verdict" osporava rašireno mišljenje Majke Terezije kao simbola nesebičnosti i filantropije. U svojoj knjizi on je objedinio mnoge kritike na njen rad objavljene u medijima diljem svijeta. Jedna od njih je i tekst iz britanskih novina Guardian u kojem je detaljno obrađeno kritično stanje u njenim sirotištima, uključujući i optužbe za veliko zanemarivanje djece te njihovo fizičko i psihičko zlostavljanje.
Kvaliteta njege u njenim „Kućama umirućih“ (hospicija u kojem je ova svetica zajedno sa svojim suradnicama skrbila o onima koji su bili na kraju životnih snaga i kojima je njega bila najpotrebnija) je bila kritizirana nadaleko i naširoko. Osim zbog toga što su ondje radile osobe koje nisu bile medicinski obrazovane, kritike su se javile zbog opetovanog korištenja nesteriliziranih igli, loših uvjeta življenja, pranja pacijenata ledenom vodom, ali i općenitog postupanja s pacijenata koji su daleko ispod razine moderne medicinske njege.
Majka Terezija je bila kritizirana i zbog svog pogleda na patnju. Ona je osjećala da patnja zbližava ljude s Isusom. Sanal Edamaruku, predsjednik Rationalist Internationala kritizirao je što se lijekovi protiv bolova gotovo nikada nisu davali pacijentima, pa su se zbog toga u njenim Kućama umirućih "moglo čuti urlanje i vrisak osoba kojima su se ličinke pincetama vadile bez ikakve pomoći protiv bolova. Iz principa, jaki lijekovi protiv bolova nisu se davali niti u najtežim situacijama. Prema filozofiji Majke Terezije 'najljepši dar za neku osobu je što ona može sudjelovati u patnji Krista'."
Colette Livermore, bivša misionarka ljubavi, svoje je razloge napuštanja reda Majke Terezije opisala u knjizi "Nada ostaje: napuštanje Majke Terezije, gubitak vjere i potraga za smislom". Livermore je otkrila da "teologiju patnje" Majke Terezije smatra neispravnom, iako za nju misli da je dobra i hrabra osoba. Iako je Majka Terezija kazala svojim sljedbenicima koliko je važno širiti riječ Evanđenja kroz djela, a ne teološke poduke, Livermore se nije mogla pomiriti s nekim praksama ove organizacije. Primjeri koje ona navodi su nepotrebno odbijanje pružanja pomoći potrebnima koji bi sestrama pristupili u krivo vrijeme od zadanog rasporeda, obeshrabrivanje misionarki po pitanju učenja o medicinskim problemima i bolestima s kojima su se suočavale ( s obrazloženjem da Bog daje snagu slabima i neznalicama) te nametanje "nepravednih" kazni, kao što je bilo odvajanje od obitelji i prijatelja. Misionarkama je bilo zabranjeno i čitanje svjetovnih novina i knjiga, naglašavajući poslušnost iznad samostalnog razmišljanja i rješavanja problema.
Sa Michele Duvalier, suprugom haićanskog diktatora Jean-Claudea Duvaliera
Kritiziralo je se i zbog toga što je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog kriminalnih radnji. Novinar i književnik Christopher Hitchens i njemački magazin Stern kazali su da Majka Terezija donirani novac nije fokusirala za rješavanje problema siromaštva ili poboljšanja stanja u njenim hospicijama, već na otvaranje novih samostana i povećanja obujma misionarskih radnji. Majka Terezija je prihvatila donacije od autokratske i korumpirane obitelji Duvalier iz Haitija i otvoreno ih je hvalila. Ona je također prihvatila 1.4 milijuna dolara od Charlesa Keatinga, koji je bio upetljan u prevaru i korupcijski skandal poznat kao Keating Five skandal i podupirala ga je prije i nakon njegovog uhićenja. Losanđelesko državno odvjetništvo je kontaktiralo Majku Tereziju tražeći da vrati doniran novac osobama kojima ga je Keating ukrao, od kojih je jedan bio i veoma siromašan tesar. Međutim ona se o tome nikada nije očitovala, niti je vratila novac, niti kazala na što je on utrošen.
A kad su u pitanju i druge donacije, za neke je dokazano da su se računala i odjeća poklonjena njezinu redu preprodavali. Što se ostatka tiče, bivši zaposlenici reda Majke Terezije optužili su je da ona nije htjela odobriti kupovinu medicinskih potrepština, te je umjesto toga novac prebačen u Vatikansku banku za generalnu upotrebu, iako je taj novac bio specifično namijenjen u dobrotvorne svrhe
Majki Tereziji je zamjeran i odnos prema pobačaju koji nipošto nije dopuštala (čak i u slučaju nasilnih silovanja) te odnos prema oboljelima od AIDS-a, što je jednom prilikom komentirala: "To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje."
Na sve ove kritike Majka Terezija se nikada nije očitovala. Međutim poznat je jedan njen odgovor na kritičare: "Bez obzira na to što tko kaže, potrebno je to prihvatiti s osmjehom i nastaviti raditi ono što radiš."
Sa Charlesom Keatingom koji je donirao 1.4 milijuna dolara od ukradenog i pronevjerenog novca
Egzorcizam i najkraća beatifikacija u povijesti
Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašnjenju nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uznemiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Terezije. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.
Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Terezije proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Tereziji i tako se oporavila od tumora na želucu.
Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Tereziju blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Terezije najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Terezije.
S papom Ivanom Pavlom II.
Šokantna pisma otkrivaju tajnu Majke Terezije
Godine 2007. javnosti je otkrivena knjiga s pismima Majke Terezije, koje je tijekom 66 godina pisala svojim ispovjediteljima i nadređenima. Pisma su otkrila da je ona posljednjih pedeset godina svog života proživjela u dubokoj spiritualnoj krizi koja je kod nje dovela do sumnje u postojanje samog Boga. Ova pisma, skupljana uoči njezine beatifikacije, šokirala su svijet, a o njima je pisao i Jutarnji.hr:
"Osjećam da me Bog ne želi, da Bog nije Bog, da Bog zapravo ne postoji", pisala je 1959. svome ispovjedniku.
"Gdje je moja vjera? Čak i duboko u mojoj duši ne postoji ništa drugo osim praznine i tame. Ako Bog postoji, molim Ga da mi oprosti"
“Kažu da ljudi u paklu trpe vječnu bol jer su izgubili Boga - prošli bi kroz sve to trpljenje kada bi imali makar i najmanju nadu zadobiti Boga. U duši osjećam upravo tu stravičnu bol gubitka, da me Bog ne želi, da Bog nije Bog, da Bog zapravo ne postoji (Isuse, molim Te, oprosti mi ove hule - rečeno mi je da sve pišem)”, pisala je,dodajući kako je tama okružuje sa svih strana pa ne uspijeva uzdići dušu Bogu te da u njezinu dušu ne prodire ni svjetlost ni nadahnuće.
“Govorim o ljubavi prema dušama, o nježnoj ljubavi prema Bogu, riječi mi prelaze preko riječi (usana) i duboko čeznem vjerovati u njih. Čemu se trudim? Ako nema Boga, nema ni duše. Ako nema duše, onda, Isuse, ni Ti nisi stvaran. Nebo, kakve li praznine, u moj razum ne ulazi ni jedna jedina pomisao na Nebo, jer nema nade. Bojim se napisati sve te stravične stvari koje mi prolaze dušom. Zacijelo Ti nanose bol”, pisala je.
U pismima je zabilježila i da joj ni njezin predani rad sa siromašnima više ne donosi nikakvo zadovoljstvo. “Rad mi ne donosi nikakvu radost, nikakvu privlačnost, nikakav žar. Sjećam se, rekla sam Majci provincijalki da napuštam Loreto, za duše, za samo jednu dušu, a ona nije mogla razumjeti mojih riječi. Dajem sve od sebe. Trošim se, ali sam više nego uvjerena da to djelo nije moje. Ne dvojim da si Ti taj koji me pozvao, s toliko ljubavi i snage. To si bio Ti znadem. Radi toga je to djelo Tvoje; čak i sada, to si Ti. Ali ja nemam vjere - ne vjerujem. Isuse, ne predaj mi dušu zabludi, niti mi dopusti ikoga obmanjivati”.
Prema riječima svećenika Briana Kolodiejchuka, njezina postulatora (službene osobe koja vodi postupak beatifikacije i kanonizacije) koji je objavio knjigu pod nazivom "Mother Teresa: Come be my light" ("Majka Terezija: Dođi, budi moje svjetlo") - ova pisma mogu joj samo ići u prilog, a nikako odmoći. Naime, svaka osoba koja sebe smatra vjernikom i živi svoju vjeru, često se susreće s brojnim pitanjima i nedoumicama povezanima s Bogom i vjerom u njega.
Povijest Crkve prepuna je svetaca koji su imali sličan problem sumnje u vjeru, poput njene imenjakinje sv. Terezije iz Lisieuxa ili sv. Faustine Kowalske i drugih. Katolički mistik sv. Ivan od Križa, skovao je izraz "tamna noć duše" za to razdoblje u duhovnom rastu i razvoju. "Mračna noć" vjernički je osjećaj u kojemu Boga kao da nema, kao da odlazi zauvijek. Slično je to iskustvo onome što ga je sam Isus doživio na križu kada je uzviknuo: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?".
Izvor: biografije.org