Prošlo je Valentinovo, a odmah dan poslije i moj rođendan. Hvala Bogu!
Ta dva dana u mom životu bila su idelana za rastavu braka dok sam još
bila sa Dinom.
Trebalo mi je kusur godina da se osvjestim i“spustim
loptu na zemlju” kako bi ti dani u godini prošli bezbolno. Kao prvo,
uopće se ne sjećam kako je i kada Valentinovo ušetalo u naš život, i
kada sam ja taj dan počela shvaćati ozbiljno pa samim tim i očekivala
iznenadnu pažnju svoga dragoga. Uglavnom, on bi po običaju zaboravio, a
ja bi po običaju nadurila facu i strpljivo čekala da se čudo desi. A
čuda se baš i ne dešavaju tako lako u životu. U cijeloj godini moj muž
je samo znao za Božić i Novu Godinu. Božić je pamtio jer nije radio, a
Novu Godinu jer je radio. Sve ostalo nije pamtio. Ni godišnjice, ni
rođendane. Trebalo mi je vremena da se sa tim pomirim i prestanem
očekivati nemoguće.
Ja spadam u generaciju kojoj je Dan žena
obilježio život i djetinstvo , koji se uskoro obilježava, a koji je
izgubio onaj sjaj davnih dana. Još dobro pamtim pripreme za taj posebni
dan. Uvijek smo u školi radili neke prigodne darove za naše mame,
prikupljali novac za našu razrednicu i bili silno uzbuđeni zbog toga. To
nam je bio najvažniji dan u godini. Sjećam se kad mi je mama dolazila u
školu na priredbu koju smo pripremili za njih, i koliko je uzbuđenja
bilo prilikom uručivanja poklona i obavezne kitice ljubičica. A tek
iščekivanje da razrednica otvori svoj poklon za koji smo skupljali
novac. Sjećam se i tate koji bi sa posla nosio buket cvijeća za mamu i
razmišljao u sebi: ˝Pa zar baš mora svake godine biti Dan žena?˝, jer mu
je već bilo dosta svega nakon što je svakoj zaposlenici u poduzeću
morao pokloniti cvijeće . Na taj dan su se sve žene osjećale posebno, a
cvjećari još posebnije ,baš kao i danas na Valentinovo.
Možda sam
nostalgična, ali mi je to onda djelovalo sve puno spontanije i
iskrenije. Sjetila sam se pjesme koja kaže: ˝Ljubav se ne trži niti ne
kupuje˝, a mi smo upravo to napravili od Dana zaljubljenih. Reci mi
koliko si potrošio na mene i reći ću ti koliko te volim. Nismo išli
nekom spontano izraziti ljubav nego je naše ponašanje programirano od
strane medija koji su nas uvjerili da baš taj dan možemo voljenima
iskazati ljubav i to samo ako posegnemo duboko u novčanik. Drugi dan se
okpuljaju prijateljice i hvale se šta su sve dobile.
Ivana: ˝Meni je moj kupio buket ruža i zlatnu narukvicu˝, sve ostale bi je mrzile u tom trenutku.
Ana: ˝Onaj moj škrtac mi je poklonio samo jednu K-plus ružu. Mislim da je ovo kraj naše veze”.
Marija: ˝Mene je dragi izveo na večeru, a zna da sam na dijeti˝.
Ivona: ˝Moj je zaboravio na Valentinovo. Sigurno ima drugu. Uopće mu nije stalo do mojih osjećaja˝.
Višnja: ˝Vi bar imate nekog. Ja sam doma cmizdrila uz Patrick Swayzea i Demi Moore.˝
…
Ljudi
zaboravljaju što im voljene osobe znače u životu i da uopće nije bitan
taj jedan dan nego činjenica da su oni tu za njih 365 dana u godini u
dobru i u zlu. Potrošačko društvo nam je uništilo sve značajne datume i
nametnulo neke nove. Trgovci trljaju ruke, a mi trljamo novčanike od
muke i takmičimo se u tome koliko nam ljubav vrijedi. Povratka nema;)))
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine